Potpredsednik Vlade Božidar Đelić kaže da su kriza budžeta i odlaganje privatizacija direktna posledica:
"Nestabilnosti koja je stvorena u našoj zemlji padom ove Vlade i jer smo ušli u novi politički ciklus."
Na Cvetkovićev vapaj reagovao je njegov kolega Mlađan Dinkić, upozorenjem da državna kasa neće više moći ozbiljno da računa na prihode od privatizacije društvenih preduzeća.
Direktor "Fefa" instituta Mihailo Crnobrnja nema iluzija o tome kakve bi bile posledice po ekonomiju Srbije, ako u narednih nekoliko meseci ne stigne bar jedna velika značajna investicija:
"Prenapregnut budžet, povećanje inflacije, eventualno zaduživanje države i ponovno povećanje kamatnih stopa."
U vruću debatu se uključio i guverner Narodne banke Srbije Radovan Jelašić tvrdnjom da je budžet Srbije "skrojen" tako da ne može da se održi bez privatizacionih prihoda i da će država "morati nešto hitno da proda". On je rekao da će za održanje budžeta država morati da se zaduži na domaćem tržištu ili u inostranstvu, ili će, ne pitajući za cenu, morati da proda Naftnu industriju Srbije, odnosno, neku drugu kompaniju. Prvi čovek centralne banke je zatim izneo frapantnu činjenicu:
"Državi je ostalo još 100 miliona evra na računu u NBS, iako je prošle godine imala 1,3 milijarde evra od prodaje Mobtela".
Ekonomista Milan Kovačević podseća da se, nažalost, olako trošilo mnogo novaca od privatizacije – delom i za pokriće državnih rashoda. To je, kaže, opasno jer se prikriva šta se događa, a onda se postavlja i pitanje čime će se budžet puniti kad više ne bude imalo šta da se proda. Sagovornika Radija Slobodna Evropa, međutim, mnogo više od onoga što je rekao brine ono što ministar Cvetković nije rekao:
"Što nam rastu javni rashodi, iako Monetarni fond, Svetska banka i domaći ekonomisti odavno govore da sadašnji nedozvoljeni preveliki nivo, od polovine domaćeg bruto proizvoda, treba smanjiti. On bi usko profesionalno, kao neko ko brine o budžetu, hteo da namiri što više prihoda, a rashodi neka rastu. Međutim, taj rast rashoda, s druge strane i prihoda koji se uzimaju za to, nas gura u velike rizike jer je privatnim poslodavcima sve teže da dovoljno zarade, sužava se mogućnost za nove investicije i postajemo manje zanimljivi za strane investicije. Dakle, mnogo bolje bi bilo da on u većoj meri brine o tome kako ćemo smanjiti javne rashode, to bi onda učinilo da nam i ne trebaju dodatni prihodi, a posebno ne treba da apeluje da i dalje trošimo od privatizacije."
I ekonomski analitičar Miodrag Zec ocenjuje da je centralni problem prevelika javna potrošnja, narodski rečeno – da više trošimo nego što proizvodimo – ali dodaje da taj problem neometano postoji još od vremena titoizma:
"To što se radi sa privatizacionim prihodima, radi se stalno, samo se o tome ne govori. Mi živimo od rasprodaje porodičnog srebra i dok toga ima ovaj nivo potrošnje će se održavati. To je kao kada neka porodica na selu nema da počasti za Božić, a takav je red, onda ona od semena koje su ostavili za setvu napravi pogaču koju pojedu - tako se ponaša naša država. Znate gde živimo, živimo u antikomunističkom komunizmu – model je isti, bilo je samo personalnih promena. Promenili smo vlast personalno, ali nismo promenili vrednosti i to je naš problem – kuća se ruši, a mi krečimo."