Radmanović: Tu se treba osvrnuti na dvije stvari. Prva je ustavna stvar - Ustav BiH, šta su zajedničke institucije i kako njihova djelatnost, odnosno nadležnost može da se proširuje. Mislim da smo to potpuno unutar BiH ispustili iz ruku. Naime, poznato je da postoje dvije koncepcije ovdje: jedni koji bi da sve bude na nivou BiH, i drugi koji bi autonomno da odlučuju o onome što je Ustav omogućio. Pripadam onima koji misle da se mora poštovati Ustav i da se u skladu s njim dogovora šta će biti zajedničko više od Ustava, a to je takođe moguće. Zato je potrebna potpuna analiza, po mom viđenju, dakle jedna racionalnost da ne bismo dolazili u situaciju da prenosimo neke nadležnosti sa entiteta na BiH i da to ne funkcioniše.
RSE: A je li vraćanje nadležnosti entitetima, zapravo, ugrožava put BiH ka Evropskoj uniji s obzirom da se očekuje da dođe do većeg prenosa nadležnosti s entiteta na državu?
Radmanović: Ne mora biti veći prenos nadležnosti na putu prema EU. Moramo mi unutar BiH analizirati šta nam je racionalnije, brže i bolje, kvalitetnije. Dosad smo to radili paušalno. Osnovaćemo 10, 20 agencija raznih koja su nova nadležnost na nivou BiH, zaposliti veliki broj ljudi, a to uopšte neće funkcionisati. Evo jednog primjera: mi smo u skladu s ustavom dejtonskim, kada je počao da funkcioniše Savjet ministara poslije Mirovnog sporazuma negdje ’96., ’97., čak imali oko 2.500 zaposlenih u institucijama BiH. Danas ih imamo, ne računajući vojsku, 11.000. Niko kvalitativno ne analizira šta oni doprinose građanima BiH. I opravdano se pojavljuje problem iz jednog entiteta koji kaže to su sredstva svih nas, a mi nemamo koristi od toga. Dakle, ne može jedan dio koji bolje radi trpjeti zbog drugoga zato što je spor. To je jedna objektivna rasprava koja nije ko je iz kog entiteta, ko je koje nacionalnosti, ko se kako zove, nego trošenje sredstava racionalno, sredstava od poreskih obveznika - kako vole da kažu političari, pa i novinari u posljednje vrijeme - o kome se mora voditi računa.
RSE: Nedavno su vas optužili da tvrdite pazar pred ustavne promjene. Na početku svog mandata ste kazali da se prvo članovi Predsjedništva BiH moraju dogovoriti kakvu BiH uopšte žele. Jeste li se ikad dogovorili vas trojica kakvu BiH zapravo želite?
Radmanović: Nismo se dogovorili. I čak nismo ozbiljnije ušli u tu problematiku iz više razloga. Jedan od njih jeste to što je poznato da imamo različite koncepte razvoja nas trojica, a drugi što dominantno, mimo legalno izabranih organa u BiH, tu priču o unutrašnjoj oragnizaciji BiH, dakle o ustavnim promjenama vode međunarodni predstavnici. Mislim da ne mogu, ne smiju i da ne trebamo dozvoliti da neko sa strane vodi priču kako će BiH biti uređena. Tada smo u prilici da mi dogovoramo to unutar BiH. Postoje tu različiti koncepti - jedan, koji je potpuno unitarna priča, koji dolazi iz sarajevskih političkih krugova, drugi, koji je u osnovi dejtonski, iz Banje Luke. I ja pripadam tom konceptu, mislim da BiH može funkcionisati samo kao ravnopravna zajednica konstitutivnih naroda i entiteta i da u okviru toga se dogovoramo. I ja mislim da će do toga doći, bez obzira na strance i na nas domaće, kad-tad jer je to potpuno normalno.
RSE: Kako biste vi ocijenili nastojanja da se otvaraju ambasade RS-a u zemljama EU, pa i okruženja?
Radmanović: Spoljni poslovi su u nadležnosti BiH, spoljnu politiku utvrđuje Predsjedništvo. RS nema ambasada van BiH. Ima privredna i kulturna predstavništva i smatram da je to sasvim normalno jer privredna predstavništva imaju i neka preduzeća, kulturna imaju i neki kontoni, postoje zajednice regija u EU. I umjesto da to neko pohvali da pored redovnih amabasada BiH postoje predstavništva Kantona Sarajeva, RS-a ili još nekih drugih, mi dobijamo tu jednu političku priču koja samo stvara probleme u BiH, po mom viđenju potpuno nepotrebne.
RSE: Gospodine Radmanoviću, činjenica je da se na komemoracijama žrtvama istupa politički, da najveći državni funkcioneri žrtve dijele na „naše“ i „njihove“. Kako vi gledate na ovu pojavu?
Radmanović: Ja sam se uvijek zalagao da političari ne iskorištavaju blisku prošlost onako kako se njima sviđa. I otuda moj stav da istoričarima treba pustiti da se bave tim. Prirodno je da će i među njima biti razlika. Mislim da se to mora izbjeći na skupovima koji su komemoracija žrtvama, bez obzira kako se oni zovu, a mislim da je i tu potrebno istražiti sve, a ne pridavati jednim značaj a drugima ne, ili obrnuto - svjedeno je kako se ko zove. U ovom momentu, dakle, porodice žrtava moraju imati dužnu pažnju, ali se to ne smije dnevno-politički iskorištavati u svoje svrhe. To se, nažalost, dešava.
RSE: Kako biste ocijenili saradnju BiH i susjednih zemalja s obzirom da sada dolazimo u situaciju da postoje inicijative za novim razgraničenjima, konkretno sa Crnom Gorom, a sa Hrvatskom još nikad nismo riješili problem granice?
Radmanović: Nažlost, danas nije stanje dobro. Najbolji odnosi su u ovom momentu sa Crnom Gorom. Ona je najmlađa zemlja. Međutim, sa druge dvije zemlje imamo različite vrste problema - vrlo malo neriješenih problema, kada bismo ih taksativno nabrojali, sa Srbijom, ali jedan problematičan pristup sarajevskih političara ukupno prema Beogradu i Srbiji koji te odnose ne dovodi na pravi nivo, i mnogo, mnogo pitanja koja su neriješena sa Hrvatskom, iako su odnosi generalno dobri između BiH i Hrvatske. Ali pitanja granice, imovine, neriješena pitanja državljanstava su stalno na dnevnom redu svih posljednjih 10 godina, ali mi ih nikako ne rješavamo. Dobre odnose sa Crnom Gorom koje imamo neko želi da pokvari ulazeći u teritoriju suverene zemlje i tražeći da mi kao BiH proglasimo suverenitet na međunarodno priznatoj teritoriji Crne Gore. Mislim da to nije u redu, ne samo zbog dobrosusjedskih odnosa, naravno i zbog toga, nego i zbog toga što nije teško dokazati da oni u BiH koji su to pitanje pokrenuli nisu u pravu. Dejtonskim sporazumom je tačno riješena granica BiH jer u njegovom prilogu se nalazi karta i u njoj nije Sutorina, koju sada neki traže iz BiH, u BiH - i ona to sigurno nije od 1946. Prije toga su granice bile različite, u raznim carstvima. Ako se na to pozivamo, onda je pitanje do kakvog rješenja možemo doći.
