Mogućnost sazivanja nove međunarodne konferencije za BiH, odnosno novog Dejtona, ukoliko se domaći političari ne mogu dogovoriti, koju je indirektno nagovijestio predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić, različito se tumači u bh. političkim krugovima.
HDZ 1990 ovu tezu je zagovarala i ranije jer su problemi koji su bili prisutni u Dejtonu još uvijek smetnja, a u zemlji nema političkih kapaciteta koji bi doveli do trajnog rješenja, kaže dopredsjednik stranke Martin Raguž:
„Iz tih različitih pozicija jedni žele konzervirati postojeće stanje, drugi iskazuju spremnost za promjene, tako da objektivno bez jednog šireg kruga sudionika, koji su i tad bili najzaslužniji za postizanje mira, a i danas, zbog ogromne uloge međunarodne zajednice ne samo u potpisivanju nego i u implementaciji Dejtona, mislim da jedan takav pristup bi zaista pokazao odgovornost sviju i pomakao nas korak naprijed.“
Iako može biti i plod iskrene brige za BiH, zagovaranje novog Dejtona nije realno, smatra zastupnik SDA u Parlamentu BiH Halid Genjac:
„Nije uopće realno očekivati da u postojećem kontekstu regionalnih i svjetskih dešavanja međunarodna zajednica uopće razmišlja i pronađe potrebne resurse da na taj način pristupi rješavanju evidentnih problema u BiH. Mislim da je rješenje da se domaći politički akteri konačno okrenu principu dogovora, kompromisa, dijaloga - po onom principu da postoje stvari u kojima ne mora biti uvijek jedna od strana gubitnik. Mogući su dogovori da obje ili više strana budu dobitnici.“
Izvršni sekretar SNSD Rajko Vasić vjeruje kako se idejom o novom Dejtonu zapravo nastoje ostvariti neispunjene ambicije. Rješenje je u provođenju prvog, ističe Vasić:
„Nema razloga za tako nešto. Treba učiniti sve što se tiče domaćih snaga, prije svega da se Dejtonski sporazum učini funkcionalnim i da BiH funkcioniše na dejtonskim unutrašnjim granicama, ili uz izvjesna ustavna poboljšanja - opet na dejtonskim unutrašnjim granicama. Sve drugo je nepotrebno. Osim toga, treba razumjeti da velike sile koje su bile svjedoci, garanti i kreatori ustavnog i državnog i unutrašnjeg uređenja BiH nemaju više razloga ni potrebe da se zajednički nalaze na tom pitanju.“
Iako su rješenja iz Dejtona većim dijelom kriva zbog nefunkcionalne države, to ne smije biti izgovor za posustajanje, tvrdi Genjac:
„Domaći političari, prije nego što ponude to rješenje, moraju svojim kapacitetom, svojom dobrom voljom i svojim trudom maksimalno pokazanim pokušati pronaći rješenje.“
Uzevši u obzir dosadašnje neuspjele dogovore, te upitan nastavak daljih pregovora iz Pruda, pri mogućnosti konferencije treba uzeti u obzir i da sistem nije u stanju da odgovori na osnovne potrebe građana, kaže Raguž:
„Mi sad vidimo u ovoj globalnoj recesiji koja je zahvatila svijet koliko ovaj sistem ne može adekvatno i normalno odgovoriti na sve te potrebe. Recimo, utvrđivanje prioriteta, subvencija, to su ozbiljna pitanja. Ako ostanemo na situaciji ’sad se vi dogovorite iznutra’, vidimo koliko su još uvijek pozicije udaljene, onda to znači status kvo, blokadu, dovoljno argumenata ima za aktivnije uključivanje međunarodne zajednice, ne u smislu da oni rade poslove za nas nego da se ono što je zajednički dogovoreno usavrši i da se omogući BiH također da funkcionira kao jedna demokratska i stabilna država.“
Prisustvo međunarodne zajednice u BiH, te uporno insistiranje Evropske unije da domaći političari sami nađu prihvatljiva rješenja koja će zemlju urediti na dobrobit svih naroda ne nude mnogo argumenata za novu konferenciju. Osim toga, pitanje je kako bi zemlja koju su jednom napravili stranci funkcionisala u okviru Evropske unije - ako joj je potrebna konferencija kojom bi je ti isti stranci reparirali.