Radetu Rakulju, predsjedniku Udruženja penzionera RS-a, nije svejedno da li je cijena životnih namirnica porasla za nekoliko maraka ili feninga. Koliko god da je - osjeti na svojoj koži:
„Bio sam u mojoj prodavnici prije šest, sedam dana i kupovao sam jogurt. Bio je marka i 25, a sad je taj isti jogurt marka i 45. Ali po zvaničnim statistikama nisu prehrambeni proizvodi poskupjeli. I sve to zajedno čini jedan udar na ovu sirotinju. “
Iako zvanično nema poskupljenja, Mensud Lakota, sekretar Udruženja za zaštitu interesa potrošača BiH, kaže kako je to više nego evidentno:
„Ne možemo izuzeti bilo koji proizvod da kažemo nije povećana cijena, a posebno se odnosi na mliječne proizvode. Evo, kako se cijena putera kretala: u 2006. godini prosjek cijene jednog kilograma putera je iznosio oko 6 konvertibilnih maraka, a sada, u 2007. godini, imamo cijenu od 18 ili čak do 20 maraka kilogram putera.“
Prema Agenciji za statistiku BiH, godišnji rast cijena u odnosu na septembar prošle godine je tek 1,6 odsto. Ukupno stanje nije zabrinjavajuće, ali realno je potpuno drugačije, kaže profesor doktor Dragoljub Stojanov:
“Vi jedete meso, ja kupus, u prosjeku jedemo kupus s mesom. Kad se računa prosječni porast cijena, onda to što je porasla cijena kruha ili cijena putera izgubi se u tim nekim prosjecima koji se računaju i dobijete stopu inflacije od 1 do 2 posto, što je otprilike prosjek koji je prihvatljiv - mislim prihvatljiv je matematski, ali nije prihvatljiv svuda - kad se tiče džepa građana.”
Prema statistici, najveće povećanje cijena na godišnjem nivou bilo je u oblasti obrazovanja - oko 5 odsto, te hrane i pića - za oko 4,5 odsto. I dok je za državu realna potrošačka korpa četveročlane porodice 380 konvertibilnih maraka, stvarna, sastavljena po standardima Evropske unije, je za hiljadu konvertibilnih maraka veća, kaže Lakota. Ako bi se građani hranili po onome što im država stavi u korpu, jeli bi samo hljeba i krompira, ističe Lakota:
“Kada govorimo o prehrani, imamo 42 artikla po standardu koji bi trebali biti zastupljeni u ishrani. A kada govorimo o realnoj korpi, onda tu imamo samo 22 artikla - brašno, hljeb, tjestenine ili krompir su zastupljeni nenormalno. Praktično se nadoknađuje u realnoj korpi kvalitet kvanitetom.”
Dragoljub Stojanov smatra da je problem puno dublji od pukog poskupljenja:
"Teoretski gledano, ako u jednoj zemlji funkcionira karensi bord, cijene ne bi u biti trebale da rastu. Štaviše, trebalo bi se očekivati snižavanje cijena. Međutim, po svemu sudeći na djelu je nešto drugo. Po svemu sudeći građani odnekuda imaju dopunska sredstva - da li je to neka siva ekonomija, da li su to doznake iz inozemstva, ostaje da se vidi, vjerovatno i jedno i drugo, što omogućava građanima da kupuju u trgovinama, a prodavcima da podižu cijene.”
I dok se zvaničnici u BiH se na sva usta hvale kako prihod od PDV-a svakim danom sve više raste, standard građana tiho pada, napominje Lakota:
“Imamo oko 42 posto, po zvaničnim statistikama, građana u BiH koji su na granici ili ispod granice siromaštva, a onaj ostali dio je nekako iznad granice, odnosno imamo negdje od 10 do 12 posto za koje se praktično ne zna ni kolika su im primanja mjesečna - to su hiljade i haljade maraka mjesečno.”
I na kraju kao i svugdje: ko ima i nije ga briga, a ko nema, vjeruje u univerzalnu pravdu. Ali, nije sretan onaj ko ima dok mu komšija gladuje.