Novinar i publicista Šeki Radončić 13 godina istraživao je zločin nad 83 Bošnjaka koji su 1992. godine početkom rata u BiH izbjegli u Crnu Goru, gdje su ih crnogorske vlasti nezakonito hapsile i deportirale, nakon čega su likvidirani. Crna Gora ni danas, 15 godina kasnije, kaže Radončić, nije spremna priznati zločin:
“To je autohtoni crnogorski zločin koji se ne može prebaciti niti na JNA niti na Beograd. To je, dakle, zločin koji je izvršen po naredbi crnogorske vlade, odnosno ministra unutrašnjih poslova - i Crna Gora neće da se suoči s tim zločinom. Zašto? Još neće da isplati obeštećenja porodicama deportovanih ljudi, još neće da provede pravičan i pravedan postupak protiv ljudi koji su učestvovali u tom zločinu i naredili taj zločin, iako se istraga protiv njih vodi evo već tri godine.”
Za istraživački rad Šeki Radončić je dobio i nagradu Organizacije medija Jugoistočne Evrope u oblasti ljudskih prava. Istraživati zločin je, kaže, višedimenzionalna odgovornost, ali i opasnost:
“Ne može se ratni zločin više istraživati smo na jednom prostoru. Dakle, ako hoćemo da istražujemo zločin nad Bosancima u Crnoj Gori, mi to moramo raditi i u Crnoj Gori i u Bosni. Identično je ustvari i sa drugim stvarima. Dakle, više nema istraživaću to iz svoje stolice. Ne, morate sjesti, upaliti auto, poći, razgovarati, preći granice. Istraživanje zločina je jako kompleksno pitanje. I što je najgore, čim počnete da istražujete taj zločin, zamjerite se ljudima koji su direktno ili indirektno učestvovali u tom zločinu, ili su podržavali tu zločinačku politiku.”
Tako, dokumentarni film “Karneval”, koji je nastao po Radončićevoj knjizi “Kobna sloboda”, koji obrađuje temu deportacija hapšenja i likvidacije Bošnjaka, nikad nije prikazan na crnogorskoj državnoj televiziji. Na Festivalu dokumentarnog filma u Baru nije navodno prošao selekciju, mada je prethodno prikazan u Amsterdamu, na najvećem festivalu dokumentarnog filma na svijetu. No, Radončić je svjestan da borba za pravdu ponekad znači i biti izopćen:
“Ja sam, moram reći, naviknut da budem omrznut u 90 posto zvanične i službene Crne Gore i vjerujte mi - da nije tako, ja bih se zabrinuo. Ovo ne govorim iz nikakve mržnje, jer ja kad bih mrzio, ja bih znači bio poražena strana, odnosno oni bi od mene napravili nešto što bi ličilo na njih - nego govorim vrlo racionalno. Svih ovih godina rata je Crna Gora, većina Crne Gore, bila protiv mene i mojih kolega koji smo se tome suprotstavljali. Sada je identična stvar i kada istražujemo te zločine i kad otkrivamo te zločine i počinioce, ali je meni važno, i možda najvažnije da mi sada radimo jednu veliku stvar - a to je da činimo sve da zločinci mirno ne spavaju.”
No, u Crnoj Gori ipak postoje strukture koje su prepoznale Radončićev rad. Tako se upravo tamo sprema i scenario za novi igrani film koji je nastavak njegovog rada, a naredne godine bi trebao biti i snimljen. Mada su priznanja kolega i struke, kako kaže Radončić, važna, ipak je najvažnije ono koje dolazi od srca:
“Meni više znači kada me pozove majka Rikalo, kojoj su crnogorski policajci ubili tri sina, i kada me pita kako sam i kada me pita hoće li neko da me ubije kao njenu djecu, nego ne znam kakvo državno priznanje da mi da sad zvanična i službena Crna Gora. Taj glas žrtve - to je meni veće priznanje od bilo koje zvanične ili formalne nagrade.”
