Smjenom vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) nova vlast je zadržala loše obrasce prethodnog režima a tome su se pridružili i novi maligni procesi, ocjenjuje politički konsultant Aleksandar Musić.
U intervjuu za Radio Slobodnu Evropu (RSE) ocjenjuje da su institucije slabije nego ranije a da crnogorska ekonomija ispod površine sve više funkcioniše kao rulet.
"Država se i dalje shvata kao bankomat", upozorava Musić.
Povećane plate i penzije, dodaje, nisu praćene korjenitim reformama, već novim dugom i daljim rastom birokratije.
Dodaje da stvarna moć u Crnoj Gori ne leži u premijeru i predsjedniku države, već šefu Skupštine Andriji Mandiću i neformalnim centrima – prvenstveno onima povezanima sa strukturama državne bezbjednosti u susjednoj državi.
Ocjenjuje i da je međunarodna zajednica, naročito Zapad, imala određenu ulogu u smjeni vlasti 2020, a da se danas njihova politika prema Crnoj Gori i regionu pokazuje upitnom u konkretnim rezultatima, koji su paradoksalno sve više - antizapadni.
Upozorava na tri ključna izazova u narednoj deceniji: nezdravu ekonomiju, slab državni i civilizacijski gard te rast odvojenih društava u državi.
"Ako se nešto suštinski ne promijeni, Crna Gora do EU može stići i na nosilima – iznutra razvaljena."
RSE: Pet je godina otkako je u Crnoj Gori smijenjena trodecenijska vlast predvođena DPS-om Mila Đukanovića. Kakva je Crna Gora danas, pola decenije kasnije? Šta je ova smjena donijela?
Musić: Nastojaću da budem što precizniji.
Kad je riječ o ekonomskom stanju – povećanje nekada ponižavajuće niskih plata i penzija kroz rasterećenje od doprinosa bio je dobar potez, ali ga nije pratilo ono ključno što bi ga učinilo održivim – tržišne reforme, smanjenje birokratije, racionalizacija državne administracije, otvaranje prostora za stvaranje, za kreativnu snagu građana.
Desilo se suprotno – nova era parazitizma, čime se crnogorska ekonomija pretvara u svojevrsnu rulet-ekonomiju, koja može lako da implodira pri prvom spoljašnjem šoku.
Kad je riječ o evropskom putu – bilježe se nominalni pomaci, ali stanje u društvu ne odiše evropskim vrijednostima. Zatvorena poglavlja na papiru nisu automatski i promjene u stvarnom životu, već više liče na karijernu trku crnogorskih političkih elita i eurokratije.
Dok se spolja recituje evropska i atlantistička priča, iznutra se dešava nešto sasvim drugo – često i suprotno tome. Štaviše, svi su naučili da recituju evropsku pričicu, uključujući i Andriju Mandića. Pričaš jedno, a ispod žita radiš drugo.
Ako se nešto suštinski ne promijeni, Crna Gora do EU može stići i na nosilima – iznutra razvaljena.
Kad je riječ o društvenoj higijeni i atmosferi – primjetno je jačanje četništva, i to one DB-ovske varijante – pupčanom vrpcom vezane za režim u susjednoj državi. Takođe je vidljivo povlačenje i relativizacija nečovječne uloge Crne Gore iz 1991. godine, te generalno neka vrsta neprijatnog straha od stvarnih nosilaca moći u zemlji i van nje.
Po pitanju sastava političkih elita, uz par izuzetaka, uglavnom se radi o ljudima bez biografije, koji su tu da nešto na brzinu ućare ili im je vrhunac politike iznajmljeno sluganstvo.
Napetosti u društvu naizgled jesu manje nego 2019. i 2020. godine, ali po visoku cijenu.
Naime, pasivnost jednog dijela vlasti, snažno napredovanje drugog – malignog – i apsolutna impotentnost crnogorske opozicije daju sliku stanja u kojoj se čini da je sve u redu, ali kad se poređaju konkretni događaji i sagleda šta je sve normalizovano u posljednjih pet godina, kojom brzinom se ređaju šokovi i civilizacijsko propadanje – svako ko želi dobro Crnoj Gori morao bi se ozbiljno zamisliti.
Ranijih godina sam u privatnim razgovorima znao da se našalim i kažem da je Crna Gora do 2020. imala korupciju, da je sada i dalje ima, ali je uz nju u trojanskom konju stiglo i četništvo (što su mi neki "razvodnjivači" tada zamjerili, a sada isti pokvareno ćute i prave se da ih se to ne tiče).
Kako vrijeme prolazi, ta šala sve manje djeluje smiješno, a sve više istinito.
RSE: Šta vidimo kada podvučemo paralelu između Crne Gore prije 2020. godine i današnje strukture? Da li je nova vlast donijela depolitizaciju i kraj "starih praksi"?
Musić: Crnogorske institucije danas su slabije nego prije 2020, zbog rastrganosti između nekoliko interesnih tabora, partijsko zapošljavanje je jednako (ako ne i veće jer - više tabora, više gladnih usta).
Ne postoji lična i politička odgovornost, država se i dalje shvata kao bankomat.
Ono što zasad percepcijski donekle služi trenutnu vlast je da nema vanjskog šoka, nema ekonomske krize – a kada do nje uskoro dođe – tada će rastrošnost, bahatost i nesposobnost funkcionera postati goruća tema.
Kada jašete na povoljnoj konjunkturi – građani su voljni da progledaju kroz prste po hiljadu pitanja. Kada ipak sami na novčaniku osjete problem – tada kažnjavaju, vrebaju na svaki posrtaj.
Vidljivo je opadanje snage i ugleda crnogorske države.
Ovdje ne govorim o nacionalnom i vrijednosnom elementu države, već o logici države, autoritetu poretka, o tome da je prečesto država izložena poniženjima i testiranju/probijanju granica.
Strah crnogorske policije i pasivnost pred lokalnim besprizornicima i huškačima sa strane prilikom otkrivanja spomenika ratnom zločincu (Pavlu Đurišiću), progon jednog klana a tolerisanje drugog umjesto borba protiv svakog klana, osiono ponašanje tuđih predstavnika u samoj Crnoj Gori.
Takođe, prelasci državne granice od strane određenih osoba kao da je riječ o dječjem igralištu a ne državnoj granici, tuđe miješanje u izborni proces, slugansko referiranje lokalnih funkcionera trećerazrednim režimskim pijunima u susjednoj državi, kiselo trpljenje raznih uvreda na međunarodnim forumima od strane predsjednika i premijera...
Neugodno je sve to gledati. I zapravo nema veze ni sa crnogorstvom ni sa srpstvom, ni sa nacijom ni sa vjerom, nego s osnovnom kičmom i lojalnošću društvu koje vas plaća.
RSE: Kako vidite raspodjelu moći? Premijer, predsjednik države i predsjednik Skupštine - ko su formalni, a ko suštinski nosioci moći u političkom sistemu Crne Gore?
Musić: Od nabrojanih jedino predsjednik Skupštine nosi istinsku moć.
Naime, istinska moć ne mjeri se formalnom pozicijom, ma koliko ona bila visoko u hijerarhiji, nego manevarskim prostorom koji ste osvojili i/ili koji su vam drugi iz straha ustupili.
Kada se pogleda šta Mandiću i njegovim stranačkim/ideološkim kolegama sve prolazi, koliko iz dana u dan pomjeraju granice, koliko ih se ostali akteri boje – jasno je ko je šerif u gradu. S 20-30 procenata u biračkom tijelu kontroliše 70 odsto procesa u državi. Nema boljeg pokazatelja gdje leži istinska moć.
Pritom, premijera Milojka Spajića i predsjednika države Jakova Milatovića ne treba izjednačavati u njihovoj (ne)moći – radi se o različitim političkim profilima, o različitim ambicijama.
Spajić ni ne vapi za pravom političkom moći, on se ponaša kao da je u ulozi premijera na kraće vrijeme u kojem planira nešto realizovati (za državu ili sebe – ostaje da se vidi), dok Milatović žudi za moći, a istovremeno je slab, smanjenih kapaciteta i zato je taj jaz između želje i realnosti kod njega izraženiji.
Raspored moći u Crnoj Gori po prvi put vidi i ozbiljne veto igrače izvan državne vlasti – ponajprije strukturu okupljenu oko (mitropolita Srpske pravoslavne crkve Joanikija) Mićovića i nove generacije njegovih kolega, specifično treniranih raskrstiti sa svakom slabošću, svakim "dualizmom", svakom nezavisnošću – strukturom u svojoj suštini, ciljevima i ponašanju vrlo ovozemaljskom i vrlo (para)državnom, a manje duhovnom.
Taj je uticaj negdje direktan, a negdje kapilaran – no okiva lancima straha i osigurava dugoročne procese u njihovom koritu.
RSE: Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u smjeni vlasti 2020. godine, a kakva je danas? Da li je njihov uticaj bio konstruktivan i presudan, ili su promjene ponajviše došle iz unutrašnjih pritisaka crnogorskog društva?
Musić: Promjena politike Sjedinjenih Američkih Država prema tadašnjoj crnogorskoj vlasti prvi put se snažnije krenula razmatrati 2018, a ta razmišljanja su se intenzivirala s 2019. na 2020. godinu – podstaknuta nesposobnošću tadašnje vlasti, taktičkom i komunikacijskom inferiornošću u nošenju s društvenom krizom.
Kada je strani faktor uvidio da se tadašnja DPS (Demokratska partija socijalista) vlast ponaša kao slon u staklorezačkoj radnji, dolivajući benzin na vatru te da duvaju neki novi vjetrovi – krenuli su razgovori s (kvazi)građanskim opozicionim kolonama.
Naposljetku, agresivna jamstva kojima su se URA i Demokrate razbacivali pred stranim diplomatima o tome da će kontrolisati/neutralisati ZBCG (Za budućnost Crne Gore) u zajedničkoj vlasti u slučaju pobjede – bila su presudna u tome da Zapad, primarno Sjedinjene Američke Države, da prećutnu podršku promjeni vlasti u Crnoj Gori.
Griješe oni koji, u svojoj ljutnji miješajući uzroke i posljedice, aktere i plodove, redukcionistički litije primarno pozicioniraju kao vanjski, uvozni proizvod.
Litije su, paradoksalno, bile domaći, crnogorski proizvod, spoj nagomilanog organskog nezadovoljstva u društvu, inteligencije i lukavstva (pokojnog mitropolita SPC u Crnoj Gori) Amfilohija Radovića koji ga je znao kanalisati i otuđenosti, agresivnosti i nesposobnosti kasnog, otromboljenog DPS-a igrati sofisticiranu operativno-ideološku utakmicu.
No, magija (geo)politike je u sljedećem - plodovi ne pripadaju nužno akterima, naprotiv.
S protokom vremena potpuno je jasno da oni koji su ubrali dugoročne plodove litija su izvan Crne Gore – predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, njegov režim i njegove lokalne sluge.
O tome danas najbolje svjedoče oni naivci koji su mislili da će litijama mijenjati društvo i da će sve ostati unutar Crne Gore - na primjer ranjeni (bivši premijer Crne Gore) Zdravko Krivokapić koji ovih dana pojačano kuka.
Svaka revolucija jede svoju djecu.
RSE: Kako biste definisali aktuelni politički sistem? Možemo li govoriti o konzistentnoj centrističkoj vladi ili prije o labavom savezu suprotstavljenih ambicija?
Musić: Govorimo o tri odvojena tabora koji maksimalno uživaju u vlasti, međusobno nisu oduševljeni jedni drugima, ali nemaju alternativu – najmanji zajednički sadržalac - vlast - dovoljan je da ih, uprkos svim turbulencijama, održi zajedno.
Naime, niko od ta tri tabora, iskreno, ne vidi alternativu trenutnoj kombinaciji.
Pokret Evropa sad je heterogena skupina najrazličitijih profila ljudi – svaki, pa i najmanji gubitak vlasti, aktivirao bi bezbroj pukotina i efektivno okončao pokret.
Demokrate znaju da plešu posljednji ples i nastaviće da ubiraju dobit iz unosnih funkcija do krajnjih granica – svjesni da su se sopstvenom nesposobnošću i sektaštvom zamjerili svima na crnogorskoj političkoj sceni, te je ovaj mandat sve što imaju i iskoristiće ga kao da sjutra ne postoji – jer ne postoji.
ZBCG je, pak, duboko svjesna da više nikada i nigdje neće naći bolje partnere za vlast u kojoj se jedino oni bave ideologijom, tektonikom, dugoročnim pitanjima, vlašću u kojoj im sve prolazi i u kojoj ih se svi plaše.
Spajićeva nezainteresovanost, Bečićeva nesposobnost i Milatovićeva prestrašenost predstavljaju idealan bazen za one koji znaju svoju misiju i znaju što rade s alatima vlasti.
RSE: Da li je NATO garant stabilnosti u Crnoj Gori? U kojoj mjeri članstvo u Alijansi donosi sigurnost, investicije, strateški kapital i jesu li tu očekivanja ispunjena?
Musić: NATO je garant civilizacijskog okruženja, kakav-takav garant opšte bezbjednosti i nominalne pripadnosti jednom geopolitičkom prostoru. Ali, u svijetu koji nas okružuje, ni ta nominalna komponenta više nije dovoljna. Ključ su unutrašnja politika i snaga društva.
Ako se Crna Gora iznutra potpuno kontaminira, ako nastavi da raste kao skup odvojenih društava, ako bude slaba i potčinjena – tada njeno članstvo u NATO-u postaje samo ukras, prazna ljuštura.
Važno je razumjeti da dio prijetnji po crnogorsku nezavisnost ne dolazi samo u vidu putinističkih hibridnih napada, već i kroz trule kompromise, kao i kroz sada već patološko popuštanje pojedinih zapadnih država režimu u Beogradu i njegovim djelovanjima u regionu.
Za državu koja je obnovila nezavisnost, možda je i najveća opasnost to da vas neko "proda" unutar vašeg prirodnog okruženja – onog zapadnog. To je prvo razredno spoljnopolitičko i lobističko bojište za odbranu crnogorske nezavisnosti. O tome treba govoriti – bez straha i bez ulizivanja bilo kome.
RSE: U konačnom - kojim putem ide Crna Gora i koja su vaša predviđanja? Da li vidite mogućnost jačanja države ili rizik od regresije?
Musić: Uočavam tri ogromna izazova za Crnu Goru u sljedećih pet do deset godina.
Prvi je ekonomska baza – trenutna struktura privrede porozna i bez prijeko potrebnih reformi, bez osjetno snažnijeg privatnog sektora i uz osjetno manju birokratiju. Uz još koju propalu turističku sezonu i krizni okidač spolja može doći do ozbiljnog ekonomskog pada i siromaštva.
Drugi je snaga države, odgovornost i dostojni gard. Crna Gora mora početi da poštuje sebe, sa svim različitostima, a ne se bojati nasilnih i grabežljivih a u suštini gorih od sebe.
Služiti svojoj zemlji, bez straha i kompleksa – dužnost je svakog predstavnika građana, nezavisno od nacije i vjere. Crnogorski ustavni patriotizam je put kojim treba ići. U njemu ima mjesta za sve građane koji žele dobro Crnoj Gori.
Treće je istinsko, a ne trulo "pomirenje" u društvu. Možda je stasalo vrijeme za novu generaciju lidera Crnogoraca, lidera crnogorskih Srba i lidera manje brojnih naroda koji se mogu dogovoriti oko ključnih stvari crnogorske budućnosti.
Taj dogovor treba biti usmjeren na politike, na projekte, na razvoj koji koristi svima, a ne biti "protiv" nekoga ili nečega.
Zdravije je dogovoriti se oko pet ključnih stvari za građane, nego istjerivati pravdu po 100 njih i ne napraviti ništa, a to ništa sve na korist onih koji ne žele dobro Crnoj Gori, koji ne žele dobro ijednom njezinu građaninu.
Ako dođe do takvog dogovora ili zasnivanja nečeg novog (iz korijena), označiće rekonfiguraciju terena na kojem se utakmica igra i tektonsku promjenu na crnogorskoj političkoj sceni, po intenzitetu i dalekosežnosti u rangu s onima viđenima na primjer 1997, 2006. i 2020.
Alternativa ovome je mračna - ekonomija zasnovana na rentiranju, još podaničkog mentaliteta, još nedostatka kapaciteta, još četničkog uticaja, još bezličnosti, još paralelnih svjetova i još poricanja Crne Gore kao države i društva.