Na Haškom sudu održana je žalbena rasprava o zahtijevima strana u postupku protiv rođaka Lukić, koji su se žalili na svoje prvostupanjske presude, Milan na doživotnu kaznu zatvora, a Sredoje na 30 godina zbog zločina nad bošnjačkim stanovništvom Višegrada i okolici.
Sporni događaji, nekoliko pogubljenja bošnjačkih civila, dogodila su se između 1992. i 1994. godine koje su počinili kao vođe paravojnih formacija "Beli orlovi", "Četnički osvetnici" i "Obrenovačka grupa".
Obrane Lukića i dalje tvrde kako su njihovi klijenti nevini te kako je došlo do zamjene identiteta te traže oslobađajuće presude, dok se tužiteljstvo žali na preblagu kaznu Sredoju zbog velikog razmjera zločina za koji je osuđen.
Branitelj Milana Lukića Tomislav Višnjić analizirao je navodne propuste u prepoznavanju svojeg klijenta optužujući za brojne greške pretresno vijeće koje je donijelo prvostupanjsku doživotnu kaznu zatvora. Tom prilikom Višnjić se obrušio na brojne svjedoke koji su tijekom suđenja prepoznali optužene kao osobe prisutne prilikom nekih od najstrašnijih zločina na području Bosne i Hercegovine.
„Svjedokinja VG 35 navodi da je prepoznala Milana Lukića jer ju je on silovao. Međutim, časni sude, opis koji je svjedokinja VG 35 dala za svog silovatelja ne odgovara Milanu Lukiću. U svojoj prvoj izjavi ona je opisala čovjeka plavih očiju koji je imao madeže po cijelom tijelu. Časni sude kako je moguće da jedno pretresno vijeće ignorira ove dokaze“, konstatirao je branitelj Višnjić, objašnjavajući kako su Lukići došli na zao glas jer su ratujući ubili mnoge Bošnjake te da se zbog toga svjedočilo protiv njih.
Podsjetimo, Lukiće se nije teretilo za masovna silovanja žena poput primjerice u zloglasnom hotelu Vilina Vlas, koji su po nekim svjedočenjima, pretvorili u bordel sa zatočenicama. Zbog toga su udruženja žrtava pisala protesna pisma Haškom sudu, no tužiteljstvo je opravdalo neprocesuiranje Lukića za te zločine – ekspeditivnošću postupka, skraćenjem izvođenja dodatnih dokaza.
U prvostupanjskoj presudi osudilo ih se za višestruka ubojstva, uključujući spaljivanje 140 živih žena, djece i staraca bošnjačke nacionalnosti. No spaljivanje oko 140 živih civila za obranu Milana Lukića ipak ne predstavlja masovni zločin koji je prvostupanjsko sudsko vijeće okarakteriziralo kao - istrijebljenje.
Tužitelji: Postoje dokazi da su bili tamo
Drugi branitelj Milana Lukića Dragan Ivetić naveo je neke presude suda za Ruandu kao primjere koji pokazuju da se mora voditi računa o broju ubijenih, a ne vrsti ubijenih.
„Napomenuo bih – da mi dodatno smatramo s jedne strane da je pretresno vijeće da je pretresno vijeće krivo postupilo kad je proglasilo Milana Lukića odgovornim za ubojstva u Pionirskoj ulici i na Bikavcu. Časni sude mi danas od vas tražimo da odgovorite na ovo nerješeno pravno pitanje – je li dve grupe od 60 osoba o kojima je ovdje riječ, predstavljaju dovoljan broj žrtava da se može govoriti o ubojstvu takvih razmjera da bi predstavljalo istrijebljivanje“, zatražio je od žalbenih sudaca branitelj Ivetić.
Tužiteljstvo je tijekom izvođenja svoje argumentacije podsjetilo na iskaze svjedoka koji prema optužbi pokazuju kako su optuženi neupitno bili prisutni kod počinjenja zločina navedenih u optužnici.
„Postoje dokazi da su bili nazočni kad je kuća zapaljena“, izjavio je tužitelj Peter Kremer dodatno pojasnivši kako je Milan osuđen za počinjenje tog zločina, a Sredoje za pomaganje u počinjenju spomenutog.
Uz spomenuto spaljivanje živih civila Milan Lukić je također osuđen za ubojstvo 12 muškaraca na obali Drine i jedne žene (od koje je ukrao vozilo) te za mučenja zatvorenika u logoru Uzamnica.
Sredoje Lukić je osuđen radi pružanja pomoći prilikom spaljivanja 59 civila u Višegradu te u ubistvima na obali rijeke Drine i mučenjima u logoru Uzamnica. „On je imao reputaciju lokalnog policajca.“, naveo je tužitelj Kremer, kako je naoružan Sredoje pomogao u počinjenju ubojstva.
Argumenti strana u žalbenom postupku predviđeni su za cijeli dan te se nastavljaju u četvrtak ujutro nakon čega će se Žalbeno sudsko vijeće povući kako bi donijelo konačnu odluku o odgovornosti i presudama za Milana i Sredoja Lukića.
Sporni događaji, nekoliko pogubljenja bošnjačkih civila, dogodila su se između 1992. i 1994. godine koje su počinili kao vođe paravojnih formacija "Beli orlovi", "Četnički osvetnici" i "Obrenovačka grupa".
Obrane Lukića i dalje tvrde kako su njihovi klijenti nevini te kako je došlo do zamjene identiteta te traže oslobađajuće presude, dok se tužiteljstvo žali na preblagu kaznu Sredoju zbog velikog razmjera zločina za koji je osuđen.
Branitelj Milana Lukića Tomislav Višnjić analizirao je navodne propuste u prepoznavanju svojeg klijenta optužujući za brojne greške pretresno vijeće koje je donijelo prvostupanjsku doživotnu kaznu zatvora. Tom prilikom Višnjić se obrušio na brojne svjedoke koji su tijekom suđenja prepoznali optužene kao osobe prisutne prilikom nekih od najstrašnijih zločina na području Bosne i Hercegovine.
„Svjedokinja VG 35 navodi da je prepoznala Milana Lukića jer ju je on silovao. Međutim, časni sude, opis koji je svjedokinja VG 35 dala za svog silovatelja ne odgovara Milanu Lukiću. U svojoj prvoj izjavi ona je opisala čovjeka plavih očiju koji je imao madeže po cijelom tijelu. Časni sude kako je moguće da jedno pretresno vijeće ignorira ove dokaze“, konstatirao je branitelj Višnjić, objašnjavajući kako su Lukići došli na zao glas jer su ratujući ubili mnoge Bošnjake te da se zbog toga svjedočilo protiv njih.
Podsjetimo, Lukiće se nije teretilo za masovna silovanja žena poput primjerice u zloglasnom hotelu Vilina Vlas, koji su po nekim svjedočenjima, pretvorili u bordel sa zatočenicama. Zbog toga su udruženja žrtava pisala protesna pisma Haškom sudu, no tužiteljstvo je opravdalo neprocesuiranje Lukića za te zločine – ekspeditivnošću postupka, skraćenjem izvođenja dodatnih dokaza.
U prvostupanjskoj presudi osudilo ih se za višestruka ubojstva, uključujući spaljivanje 140 živih žena, djece i staraca bošnjačke nacionalnosti. No spaljivanje oko 140 živih civila za obranu Milana Lukića ipak ne predstavlja masovni zločin koji je prvostupanjsko sudsko vijeće okarakteriziralo kao - istrijebljenje.
Tužitelji: Postoje dokazi da su bili tamo
Drugi branitelj Milana Lukića Dragan Ivetić naveo je neke presude suda za Ruandu kao primjere koji pokazuju da se mora voditi računa o broju ubijenih, a ne vrsti ubijenih.
„Napomenuo bih – da mi dodatno smatramo s jedne strane da je pretresno vijeće da je pretresno vijeće krivo postupilo kad je proglasilo Milana Lukića odgovornim za ubojstva u Pionirskoj ulici i na Bikavcu. Časni sude mi danas od vas tražimo da odgovorite na ovo nerješeno pravno pitanje – je li dve grupe od 60 osoba o kojima je ovdje riječ, predstavljaju dovoljan broj žrtava da se može govoriti o ubojstvu takvih razmjera da bi predstavljalo istrijebljivanje“, zatražio je od žalbenih sudaca branitelj Ivetić.
Tužiteljstvo je tijekom izvođenja svoje argumentacije podsjetilo na iskaze svjedoka koji prema optužbi pokazuju kako su optuženi neupitno bili prisutni kod počinjenja zločina navedenih u optužnici.
„Postoje dokazi da su bili nazočni kad je kuća zapaljena“, izjavio je tužitelj Peter Kremer dodatno pojasnivši kako je Milan osuđen za počinjenje tog zločina, a Sredoje za pomaganje u počinjenju spomenutog.
Uz spomenuto spaljivanje živih civila Milan Lukić je također osuđen za ubojstvo 12 muškaraca na obali Drine i jedne žene (od koje je ukrao vozilo) te za mučenja zatvorenika u logoru Uzamnica.
Sredoje Lukić je osuđen radi pružanja pomoći prilikom spaljivanja 59 civila u Višegradu te u ubistvima na obali rijeke Drine i mučenjima u logoru Uzamnica. „On je imao reputaciju lokalnog policajca.“, naveo je tužitelj Kremer, kako je naoružan Sredoje pomogao u počinjenju ubojstva.
Argumenti strana u žalbenom postupku predviđeni su za cijeli dan te se nastavljaju u četvrtak ujutro nakon čega će se Žalbeno sudsko vijeće povući kako bi donijelo konačnu odluku o odgovornosti i presudama za Milana i Sredoja Lukića.
