Kasim Trnka, profesor ustavnog prava i jedan od svjedoka potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, za Radio Slobodna Evropa govori o nužnosti ustavnih promjena, ali i nepomirljivim stavovima političkih zvaničnika oko uređenja zemlje, kao i nužnosti angažmana struke i međunarodne zajednice u pogledu budućih rješenja.
Trnka: Nije prošlo ni pet, šest godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a već su i međunarodni predstavnici potvrdili da je postojeće ustavno uređenje postalo kočnica daljeg razvoja. Međutim, istovremeno se počelo pojavljivati stanovište u međunarodnoj zajednici da je pitanje ustavnih promjena stvar domaćih političara i da oni treba da se dogovore o ustavnim promjenama, a eventualno međunarodna zajednica može pružiti, „tehničku pomoć“ u pregovorima. Od tada do danas ništa se nije učinilo - sjetimo se aprilskog paketa koji je propao, kao i jedinog uspješnog poteza usvajanje amandmana jedan o regulisanju statusa Brčkog koji zapravo nije ništa novo donio što već nije bilo u Arbitražnoj odluci o Brčkom.
Sada je situacija opet takva da u postojećoj konstelaciji odnosa, pogotovo kako se približavamo izborima, neće biti ostvarive bilo kakve ustavne promjene ako ne bude ozbiljan pritisak međunarodne zajednice, pogotovo na one političke opcije koje u postojećem ustavu imaju privilegovan položaj i koje se na svaki način opiru ustavnim promjenama. Sjetimo se samo deklaracije Narodne skupštine RS koja je, ustvari, blokirala moguće ustavne promjene, u kojoj kaže da je RS neupitna, da je entitetsko glasanje neupitno, da nema više prijenosa nadležnosti na državu nego da treba vraćati nadležnosti na entitete, što znači da je on, ustvari, zabetonirao ključne odredbe Ustava, na čemu i jesu glavni problemi nastali u dosadašnjem funkcionisanju ustavnog sistema BiH.
Trnka: Nijedna politička opcija u BiH ne može insistirati na svojim ekstremnim stanovištima i ekstremnim programima. Svi moraju pokazati sposobnost uvažavanja interesa drugih političkih opcija. I sa tog stanovišta prudski proces je obećavao da je neki embrion budućeg dogovaranja, ali u ustavnom uređenju BiH prenaglašena je uloga nacionalne komponente, a zanemarena uloga građana, zanemarana uloga ljudskih prava, što znači, ustvari, da po ugledu na druge demokratske države višenacionalne strukture treba tražiti rješenja i struka treba da ponudi političarima, a oni moraju unutar institucija sistema, prije svega u Parlamentarnoj skupštini BiH, voditi najšire rasprave. Sve to skupa neće biti dovoljno ako i međunarodna zajednica ne bude imala potpuno jasan stav o tome.
Trnka: Ovakav sistem očigledno ne može dalje funkcionisati, bar ne može bez jednog intervenirajućeg faktora iz inostranstva. A drugo, onaj koji se protivi ustavnim promjenama znači da mu postojeći ustav garantuje poziciju koja mu je najkonfornija, a to su, prije svega, one političke snage iz RS koje imaju takve snažne instrumente u rukama, prvo počevši od zastupljenosti u svim instutucijama vlasti na nivou BiH gdje su čak korištenjem instituta uskraćivanja kvoruma, ustvari, vršili onu primarnu blokadu odlučivanja, pa je onda i visoki predstavnik Miroslav Lajčak morao intervenisati. Ali i dalje postoji to entitetsko glasanje, postoje i drugi mehanizmi kojima se mogu blokirati institucije, a to onda određene političke opcije obilato koriste. Ako BiH želi, a očigledno želi i tu postoji generalni konsenzus, u evroatlantske integracije, onda mora napraviti prohodnost barem za one uslove koje postavljaju te integracije.
Trnka: Problem je u kontinuiranju predratne i ratne politike u BiH koju su određene političke opcije nastavile i poslije rata. Dok jedni otvoreno negiraju državanost BiH i zagovaraju secesiju, drugi opet govore o potrebi očuvanja BiH bez entiteta. Ni jedna ni druga od tih opcija ne mogu biti kompatibilne u budućim ustavnim promjenama i treba težiti kompromisu, što znači da je opet pitanje sistema. Ako sistem promoviše političke elite koje se isključivo sakrivaju iza tzv. nacionalnih programa, a zanemaruje ona ključna pitanja koja interesuju građane, i ako sistem se izvodi iz ovih nacionalnih a ne građanskih vrijednosti, onda imamo ovo što danas imamo. U konceptu ustavnog uređenja treba vršiti izmjene i tu ne treba velika mudrost. Jer ako pogledate godišnje izvještaje EU o napredovanju BiH u približavanju evropskim integracijama, onda ćete vidjeti konstantno iste primjedbe - da je u konstituciji ustavnog uređenja prenaglašena nacionalna komponenta, da je deficit u nadležnostima državnih struktura, a da imamo suficit u entitetskoj i kantonalnoj nadležnosti i opet deficit u lokalnoj samoupravi, iako je u svim demokratskim zemljama upravo obrnuta situacija.
RSE: Profesore Trnka, već od jeseni od političara u BiH se očekuje da krenu u jači angažman i pregovore na nadogradnji Ustava BiH. Koliko je realno očekivati značajnije promjene s obzirom da ulazimo u izbornu godinu koja obiluje negativnom retorikom?
Trnka: Nije prošlo ni pet, šest godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a već su i međunarodni predstavnici potvrdili da je postojeće ustavno uređenje postalo kočnica daljeg razvoja. Međutim, istovremeno se počelo pojavljivati stanovište u međunarodnoj zajednici da je pitanje ustavnih promjena stvar domaćih političara i da oni treba da se dogovore o ustavnim promjenama, a eventualno međunarodna zajednica može pružiti, „tehničku pomoć“ u pregovorima. Od tada do danas ništa se nije učinilo - sjetimo se aprilskog paketa koji je propao, kao i jedinog uspješnog poteza usvajanje amandmana jedan o regulisanju statusa Brčkog koji zapravo nije ništa novo donio što već nije bilo u Arbitražnoj odluci o Brčkom.
Sada je situacija opet takva da u postojećoj konstelaciji odnosa, pogotovo kako se približavamo izborima, neće biti ostvarive bilo kakve ustavne promjene ako ne bude ozbiljan pritisak međunarodne zajednice, pogotovo na one političke opcije koje u postojećem ustavu imaju privilegovan položaj i koje se na svaki način opiru ustavnim promjenama. Sjetimo se samo deklaracije Narodne skupštine RS koja je, ustvari, blokirala moguće ustavne promjene, u kojoj kaže da je RS neupitna, da je entitetsko glasanje neupitno, da nema više prijenosa nadležnosti na državu nego da treba vraćati nadležnosti na entitete, što znači da je on, ustvari, zabetonirao ključne odredbe Ustava, na čemu i jesu glavni problemi nastali u dosadašnjem funkcionisanju ustavnog sistema BiH.
RSE: Međunarodna zajednica, uključujući i prve ljude američke administracije, snažno je podržala dogovore trojice lidera koji su kasnije propali. Kako očekivati dogovor ako tri ključna čovjeka nisu u stanju da izađu sa prihvatljivim rješenjima, niti su iskazali spremnost da konsultiraju struku?
Trnka: Nijedna politička opcija u BiH ne može insistirati na svojim ekstremnim stanovištima i ekstremnim programima. Svi moraju pokazati sposobnost uvažavanja interesa drugih političkih opcija. I sa tog stanovišta prudski proces je obećavao da je neki embrion budućeg dogovaranja, ali u ustavnom uređenju BiH prenaglašena je uloga nacionalne komponente, a zanemarena uloga građana, zanemarana uloga ljudskih prava, što znači, ustvari, da po ugledu na druge demokratske države višenacionalne strukture treba tražiti rješenja i struka treba da ponudi političarima, a oni moraju unutar institucija sistema, prije svega u Parlamentarnoj skupštini BiH, voditi najšire rasprave. Sve to skupa neće biti dovoljno ako i međunarodna zajednica ne bude imala potpuno jasan stav o tome.
RSE: Deklarativno, postoji zajednički stav o nužnosti promjena Ustava, ali s druge strane imamo i stav da BiH može nastaviti funkcionirati i ovako dok se ne nađe zajedničko rješenje. Mogu li se ova dva pristupa pomiriti s obzirom da su potpuno u konfliktu?
Trnka: Ovakav sistem očigledno ne može dalje funkcionisati, bar ne može bez jednog intervenirajućeg faktora iz inostranstva. A drugo, onaj koji se protivi ustavnim promjenama znači da mu postojeći ustav garantuje poziciju koja mu je najkonfornija, a to su, prije svega, one političke snage iz RS koje imaju takve snažne instrumente u rukama, prvo počevši od zastupljenosti u svim instutucijama vlasti na nivou BiH gdje su čak korištenjem instituta uskraćivanja kvoruma, ustvari, vršili onu primarnu blokadu odlučivanja, pa je onda i visoki predstavnik Miroslav Lajčak morao intervenisati. Ali i dalje postoji to entitetsko glasanje, postoje i drugi mehanizmi kojima se mogu blokirati institucije, a to onda određene političke opcije obilato koriste. Ako BiH želi, a očigledno želi i tu postoji generalni konsenzus, u evroatlantske integracije, onda mora napraviti prohodnost barem za one uslove koje postavljaju te integracije.
RSE: Na političkoj sceni su godinama manje-više iste opcije koje se sve vrijeme protive konkretnim promjenama. Je li realno očekivati promjene u skorom periodu?
Trnka: Problem je u kontinuiranju predratne i ratne politike u BiH koju su određene političke opcije nastavile i poslije rata. Dok jedni otvoreno negiraju državanost BiH i zagovaraju secesiju, drugi opet govore o potrebi očuvanja BiH bez entiteta. Ni jedna ni druga od tih opcija ne mogu biti kompatibilne u budućim ustavnim promjenama i treba težiti kompromisu, što znači da je opet pitanje sistema. Ako sistem promoviše političke elite koje se isključivo sakrivaju iza tzv. nacionalnih programa, a zanemaruje ona ključna pitanja koja interesuju građane, i ako sistem se izvodi iz ovih nacionalnih a ne građanskih vrijednosti, onda imamo ovo što danas imamo. U konceptu ustavnog uređenja treba vršiti izmjene i tu ne treba velika mudrost. Jer ako pogledate godišnje izvještaje EU o napredovanju BiH u približavanju evropskim integracijama, onda ćete vidjeti konstantno iste primjedbe - da je u konstituciji ustavnog uređenja prenaglašena nacionalna komponenta, da je deficit u nadležnostima državnih struktura, a da imamo suficit u entitetskoj i kantonalnoj nadležnosti i opet deficit u lokalnoj samoupravi, iako je u svim demokratskim zemljama upravo obrnuta situacija.
