Pitanje da li Izrael u eskalirajućem sukobu s Iranom cilja dalje od gađanja teheranske nuklearne i raketne infrastrukture - do promjene režima, postalo je centralna tema debate među analitičarima i posmatračima.
Iako izraelski lideri nisu eksplicitno naveli promjenu režima kao svoj cilj, retorika premijera Benjamina Netanyahua i visokih zvaničnika - u kombinaciji s obimom i intenzitetom nedavnih operacija - sugerira da bi rušenje Islamske Republike moglo biti implicitni ili aspiracijski cilj.
Kritičari upozoravaju da takva strategija nosi ogromne rizike: regionalnu eskalaciju, nenamjerne političke posljedice i potencijalno osnaživanje još tvrdokornijih elemenata unutar iranskog rukovodstva. Oni tvrde da je pokušaj prisilnog reinženjeringa iranskog političkog poretka kockanje s visokim ulozima bez zagarantovane isplate.
Međutim, pristalice agresivnijeg stava tvrde da je Islamska republika slabija nego ikad. Ukazuju na uporno javno neslaganje i rastuću međunarodnu izolaciju, insistirajući da ovi uslovi predstavljaju rijetku priliku za olakšavanje kolapsa režima. Prema njihovom mišljenju, kontinuirani vanjski pritisak mogao bi biti odlučujući faktor u postizanju dugo željenih promjena.
Protesti, pritisak i mogućnosti
Da li sama vojna intervencija može postići promjenu režima u Iranu i dalje je predmet velikih rasprava - kako u političkim krugovima, tako i među samim Irancima. Posljednjih godina, zemlja je doživjela ponovljene talase protesta širom zemlje, a najznačajniji je bio ustanak 2022. godine nakon smrti Mahse Amini u policijskom pritvoru.
Taj pokret, koji se okupio oko slogana "Žene, život, sloboda", brzo se proširio na desetine provincija i privukao podršku različitih segmenata društva. Dočekan je sa žestokim obračunom: prema podacima grupa za ljudska prava, preko 550 demonstranata je ubijeno, a više od 20.000 uhapšeno.
Protesti su otkrili duboko nezadovoljstvo javnosti i ranjivost režima. Ali su također naglasili otpornost - i spremnost na upotrebu neobuzdane sile - iranskog sigurnosnog aparata, ističući izazove s kojima se suočava svaki napor da se Islamska republika ukloni iznutra.
Neki analitičari tvrde da bi vanjski vojni pritisak mogao stvoriti prostor za iransku opoziciju. Ali čak i među zagovornicima promjene režima, postoji široko priznanje da sami zračni napadi nisu dovoljni.
"Mnogo pričamo o promjeni režima, ali nismo zaista investirali u kampanju za proširenje komunikacija, za stvaranje fonda za udar, za sve ove različite stvari koje bi iranskoj opoziciji omogućile prostor za disanje, prostor za organiziranje i mobilizaciju protiv režima", rekao je za Radio Slobodna Evropa (Ilan Berman), viši potpredsjednik Američkog vijeća za vanjsku politiku i član Odbora RSE.
U razgovoru za Radio Farda nazvao je sve ovo "neophodnim preduslovom da se Iranci zaista osjećaju dovoljno samopouzdano da se pobune na održiv način."
Bez takvih napora, upozoravaju kritičari, vojna intervencija riskira da se obije o glavu – jačanje tvrdolinijaša i otuđivanje običnih Iranaca.
Podijeljeni pogledi na intervenciju
Za mnoge Irance, razlika između Islamske Republike i same nacije je ključna.
"Ovo nije rat između Izraela i Irana, već između Izraela i Islamske republike. Iranci godinama traže promjenu režima i na kraju će između Irana i Islamske republike ostati samo jedno", rekao je Hamed Sheibani-Rad, visoki član promonarhističke stranke Iran Novin sa sjedištem u inostranstvu.
"Ljudi vrlo dobro znaju da se ova prilika koju im je pružio Izrael možda neće ponovo ukazati", dodao je, odražavajući stav nekih da bi vanjski pritisak mogao ubrzati dugo očekivane promjene.
Drugi, međutim, upozoravaju da strana intervencija - posebno kada rezultira civilnim žrtvama ili pogađa infrastrukturu vitalnu za svakodnevni život - može potkopati legitimitet domaćeg neslaganja.
"Kritika Islamske Republike je unutrašnje pitanje. Iranski narod je svjestan toga i ne treba mu zaštitnik u inostranstvu, posebno ne neko poput Netanyahua", rekao je američki vojni analitičar Hossein Arian u intervjuu za Radio Farda.
Konstatuje da izraelski napadi u konačnici ciljaju imovinu koja "pripada iranskom narodu", opisujući Islamsku Republiku kao "ništa osim stanara".
Iako legitimnost Islamske Republike izgleda sve krhkija - što dokazuju niska izlaznost na izborima i kontinuirani nemiri - većina posmatrača se slaže da će trajne promjene u konačnici morati doći iznutra. Strana vojna akcija može utjecati na tempo ili prirodu te promjene, ali pitanje da li je ona može pokrenuti ostaje duboko neriješeno.