Jugoistočni ugao Evrope, uključujući i Kosovo, postaje teren na koji najmoćnije države pokušavaju riješiti jednu od svojih dilema: šta učiniti s migrantima koje ne žele unutar svojih granica?
Nedavno je Kosovo pristalo da primi 50 migranata iz trećih zemalja koji su boravili u SAD-u, dok je takođe izrazilo spremnost da primi tražioce azila koje je Velika Britanija odbila.
Vlada Kosova, zajedno s Ministarstvom unutrašnjih poslova, koje će biti zaduženo za provedbu sporazuma sa SAD-om, nije odgovorilo na pitanja Radija Slobodna Evropa u vezi s ovom temom.
Šta Kosovo dobija ovim sporazumom nije naznačio američki State Department, koji je samo rekao da su SAD "zahvalne našem partneru, Kosovu, na prihvatanju državljana trećih zemalja deportovanih iz Sjedinjenih Država".
Kasnije je otpravnica poslova u Američkoj ambasadi na Kosovu Anu Prattipati zahvalio Kosovu na X, rekavši da je postalo "prva zemlja u Evropi koja je objavila da će prihvatiti državljane trećih zemalja koje deportuju Sjedinjene Države".
"Osiguranje američke granice je glavni prioritet Trumpove administracije i cijenim Vladu i narod Kosova na njihovom partnerstvu", dodala je.
Šta Kosovo dobija?
Da li ovi sporazumi zaista predstavljaju strateški napredak za Kosovo? Donika Emini, iz Evropske savjetodavne grupe za balkansku politiku, kaže da ove sporazume treba shvatiti "kao oblik bilateralne saradnje, a ne kao transformativni trenutak u međunarodnom pozicioniranju Kosova".
"Ovo jača imidž Kosova kao pouzdanog partnera, ali ne mijenja suštinski dinamiku odnosa, posebno kada ključna politička pitanja, poput dijaloga Kosova i Srbije, i dalje predstavljaju izvor napetosti između dvije zemlje", kaže Emini za Radio Slobodna Evropa.
Kao dokaz za to, navodi sporazum između Evropske unije (EU) i Turske o sirijskim izbjeglicama, za koji kaže da pokazuje da "saradnja na upravljanju migracijama ne mora nužno dovesti do poboljšanja širih odnosa ako dublja politička neslaganja ostanu neriješena".
Čak i bivši američki ambasador u Srbiji Christopher Hill kaže da nije dovoljno da Kosovo pokaže da želi pomoći SAD-u da se suoči sa svojim izazovima.
"Simbolične geste ove vrste, iako važne i korisne, moraju biti praćene širim pristupom koji osigurava da Kosovo ne bude na listi problema", kaže Hill za Radio Slobodna Evropa.
Ali Kosovo nije jedino na Balkanu koje prihvata takve odgovornosti za upravljanje migrantima.
Albanija ima sporazum s Italijom o prihvatanju migranata, Sjeverna Makedonija je spomenuta kao potencijalna lokacija za sporazum s Velikom Britanijom. U međuvremenu, Bosna i Hercegovina ima saradnju s EU u upravljanju migracijama, primanju sredstava i podrške za prihvatne centre.
Krajem prošlog mjeseca, Human Rights Watch (HRW) pozvao je Veliku Britaniju i EU da ne koriste Balkan kao "skladište za migrante".
Michael Bochenek, iz ove organizacije, kaže za RSE da je Balkan postao meta takvih planova moćnijih država iz nekoliko razloga.
"Balkanske zemlje nemaju zaista užasnu historiju kršenja ljudskih prava [u poređenju s drugim zemljama koje su korištene za ove planove, poput Ruande, Južnog Sudana, Libije]", kaže on.
Bochenek dodaje da uticaj koji EU ima na zemlje ove regije takođe igra ulogu.
"Nabolje ili nagore, ove vlade mogu imati osjećaj obaveze prema Evropskoj uniji i stoga mogu biti otvorenije za ovakve zahtjeve", kaže Bochenek.
Zašto govorimo o Evropskoj uniji?
Iz tri glavna razloga, kaže Olivia Sundberg Diez iz Amnesty Internationala, koji godinama prati i kritizira takve sporazume.
Postoje tri koraka, kaže ona, koje je EU nedavno poduzela kako bi obradila migrante izvan granica EU, kao način suočavanja s velikim valom migranata.
Posljednjih mjeseci, EU je uvela prijedloge koji omogućavaju odbijanje zahtjeva za azil podnositelja zahtjeva, uz obrazloženje da on ili ona mogu tražiti azil i negdje drugdje; olakšavanje odbijanja i protjerivanja tražitelja azila iz zemalja koje EU smatra sigurnima, kao i mogućnost slanja odbijenih tražitelja azila u zemlje s kojima nemaju nikakve veze.
"Postoji namjeran pokušaj prebacivanja odgovornosti za zaštitu izbjeglica na zemlje izvan EU, bez jasnih pravnih garancija i s mnogo neizvjesnosti oko odgovornosti", kaže Diez za RSE.
A diskusija o tome gdje bi se takvi centri za povratak mogli graditi za migrante koji su ciljali na EU, ali čiji su zahtjevi za azil odbijeni, posebno je uključivala zemlje Zapadnog Balkana.
Emini kaže da ove zemlje moraju shvatiti da takvi sporazumi donose koristi, poput investicija ili specifične podrške, ali ne i napredak ka članstvu u EU.
"U budućnosti, Kosovo i druge zemlje Zapadnog Balkana trebale bi težiti pozicioniranju ne samo kao pružatelji osjetljivih usluga koje bogatije zemlje ne žele preuzeti, već kao proaktivni i strateški akteri na međunarodnoj sceni", kaže Emini, dodajući da se regija Zapadnog Balkana "instrumentalizira bez stvarnih i dugoročnih koristi".
U sličnom sporazumu koji je također izazvao kritike, 2022. godine, Kosovo i Danska su se složile da iznajme 300 zatvorskih ćelija u Kazneno-popravnom zavodu u Gnjilanu za smještaj stranih zatvorenika za koje se očekuje da će biti deportovani iz Danske nakon odsluženja kazni.
Zauzvrat, Kosovo će imati koristi od preko 200 miliona eura, koji će biti uloženi u Kazneno-popravnu službu i projekte obnovljive energije.
Očekuje se da će prvi zatvorenici iz Danske biti prebačeni u zatvor u Gnjilanu u prvoj polovini 2027. godine.
Ranije je Kosovo takođe smjestilo oko 1.900 afganistanskih građana, koji su evakuirani iz Afganistana nakon što su se talibani vratili na vlast 2021. godine.
Šta migranti gube?
Uz debatu o diplomatskim koristima država Zapadnog Balkana, takvi sporazumi takođe izazivaju ozbiljnu zabrinutost u vezi s pravima migranata.
Bochenek iz Human Rights Watcha kaže da su "ovi sporazumi politički i pokušaj zaobilaženja obaveza u vezi s ljudskim pravima". Dodaje da često stvaraju pravnu nesigurnost za migrante, posebno za one koji nemaju veze sa zemljom domaćinom.
"Ljudi ne znaju gdje se nalaze, ne razumiju zašto su tamo poslani, osjećaju se izgubljeno i izolirano", kaže.
Diez ističe da takvi sporazumi stvaraju rizik od proizvoljnih pritvora, ograničenja pristupa pravnoj pomoći i poteškoća u podnošenju pravnih žalbi.
"Ne možete implementirati ovaj [sporazum o centrima za povratak] na način koji je u skladu s ljudskim pravima", kaže ona.
Sporazum između Italije i Albanije o transferu migranata naišao je na takve poteškoće od svoje implementacije. Više od 70 osoba prvobitno poslanih u Albaniju vraćeno je u Italiju, nakon sudskih odluka ili zbog medicinskih potreba.
"Imamo obilje dokaza iz opsežnih međunarodnih istraživanja koji pokazuju da takve šeme - pokušaji prebacivanja odgovornosti što je više moguće izvan granica EU, uklanjanje ljudi iz vida i uma - ne funkcionišu i ne mogu se implementirati na human način", kaže Diez.
Poput nje, Bochenez naglašava da su takve sheme skupe i za države koje ih finansiraju.
Iz tog razloga, one bi radije da moćnije države ulažu u svoje kapacitete za upravljanje migrantima.
"Čini se da je to izuzetno komplikovan način pristupa ovom pitanju, osim ako pravi cilj nije jednostavno odgurnuti ljude i prepustiti problem drugima", kaže Bochenez.
Za Diez iz Amnesty Internationala, nedostatak transparentnosti koji prati takve sporazume između država također je ozbiljan problem.
"Sporazumi se često pregovaraju na netransparentan način, bez uključivanja parlamenta ili organizacija civilnog društva", kaže Diez, dodajući da to otežava svaku nezavisnu kontrolu.
Ona i Bochenek kažu da je važno da aktivisti i civilno društvo u zemljama koje su ciljane za takve centre za povratak također preispituju odluke svojih vlada.
"Što su političari i zakonodavci svjesniji postojanja lokalnih prigovora, to će više biti prisiljeni da ih uzmu u obzir", kaže Bochenek.
Dodaje da se takvi sporazumi često predstavljaju kao dobri, jer se kaže da će država imati koristi od sredstava ili da će izgledati dobro u očima moćnije države.
"Ali ako se ovi sporazumi pažljivo ne ispitaju, ako se ne istaknu njihove negativne strane, ako se ne uzme u obzir javno mnijenje i ako se ne shvate pravi troškovi koje nose, onda je rizik veliki", kaže Bochenek.
Dodaje da su se u drugim slučajevima ovakvih sporazuma u svijetu - kao što su Kostarika, Panama ili Južni Sudan - "ovi sporazumi pokazali mnogo problematičnijim za zemlje domaćine nego što se prvobitno očekivalo."