Bili su skoro vršnjaci kada su avgusta '95. u izbegličkim konvojima iz Hrvatske krenuli put Srbije.

Dragana je imala devet, a Milan osam godina.

"Već tada sam znao da ću se jednog dana vratiti. Koliko stvorenje od osam godina može biti toga svjesno, ali ja sam eto odlučio".

Tri decenije posle hrvatske vojno-policijske akcije "Oluja", Milan Đurđević živi u rodnoj kući u selu kraj Knina i, kao načelnik opštine Biskupija, radi na povratku komšija.

Dragana Jarić se nije vraćala. Posle izbegličkog puta od sela kod Gline ostala je u Mladenovcu kraj Beograda.

"Cela naša rodbina je izbegla ovde i kada nemaš ljude, nemaš više kome da se vratiš".

Iz Hrvatske je pred "Olujom" izbeglo oko 200.000 građana srpske nacionalnosti, a njihova imovina je opljačkana ili uništena.

Nevladina organizacija Documenta iz Zagreba identifikovala je više od 2.300 žrtava, većinom srpskih civila.

Operacija je počela 4. avgusta 1995. ofanzivom hrvatske vojske i policije na područja samoproglašene "Republike Srpske Krajine", koju su srpske snage držale pod kontrolom prethodne četiri godine.

Hrvatska je u ovoj operaciji povratila kontrolu nad delovima svoje državne teritorije.

Usledio je povratak oko 150.000 ljudi hrvatske nacionalnosti, koji su odatle proterani 1991.

Godišnjice ovog događaja tri decenije prate tenzije na relaciji Beograd – Zagreb.

U Hrvatskoj se početkom avgusta slavi Dan pobede i domovinske zahvalnosti, dok se u Srbiji obeležava Dan sećanja na stradale i prognane Srbe.

'Sve što sam radio je bila priprema za povratak'

"Sjećam se uznemirenosti i straha. Znate šta ostavljate, a ne znate gdje idete i gdje ćete na kraju završiti", priča za Radio Slobodna Evropa (RSE) Milan Đurđević.

Posle nekoliko dana puta, avgusta '95. je sa porodicom stigao u Banjaluku u Bosni i Hercegovini, a potom i u Inđiju u Srbiji gde su boravili kod rođaka.

Nakon mesec dana, prešli su u Beograd, u stan u kojem njegovi roditelji i danas žive.

"Na samom početku je vjerovatno i bilo neke pomoći od države (Srbije), dolazili su iz Komesarijata za izbjegla lica oko nekih potrepština, poput hrane i slično", seća se Milan.

U nastavku su se, kaže, kao i većina ljudi, snalazili sami.

"Moj otac je negdje u jesen '95. otišao na pijacu, kupio nekoliko gajbi voća i povrća i stao na tezgu prodavati. Nakon nekih godinu dana smo iznajmili poslovni prostor na istoj toj pijaci i danas tamo imamo prodavnicu zdrave hrane", priča Milan.

U Beogradu je završio osnovnu i srednju školu, a potom i Fakultet političkih nauka.

Sa 29 godina odlučio je da se vrati kući.

"Sve ono što sam radio i živio u Beogradu je zapravo bilo pripremanje za neki povratak".

Vratio se u porodičnu kuću u selu Ramljane u opštini Biskupija kod Knina.

"Bila opljačkana, ali nije bila srušena ili zapaljena. Mi smo 2007. počeli sa obnovom. Još uvijek nije sve završeno jer je kuća velika, ali prizemlje i sprat su potpuno uslovni za život tako da svi moji rođaci koji dođu imaju gdje da se smjeste".

Godinu dana po povratku, 2017, Milan je na predlog Samostalne demokratske srpske stranke izabran za načelnika opštine Biskupija.

Na tom mestu je već treći mandat.

"Trudimo se da ljudima podignemo standard življenja, da ih zadržimo ovdje, da i djeci i starijima stvorimo uslove kakve imaju ljudi u gradu. Na tom tragu smo otvorili i novi vrtić prije tri godine koji je sada popunjen, ima 24 djece".

Koliko se ljudi vratilo?

U osam naselja ove opštine do rata je živelo oko 5.500 ljudi. Danas ih je nešto više od hiljadu.

"Većinski je naseljena srpskim stanovništvom, negde 85 posto i 15 posto su ljudi hrvatske nacionalnosti. Slažu se i žive zajedno", kaže Milan Đurđević.

Dodaje da je većina starija od 65 godina.

"Nema masovnog povratka kao što je bilo, ali pojedinačnih slučajeva da nam se svake godine vrati po nekoliko porodica ima. Imamo i mlađih ljudi i postoji ta neka baza koja bi trebalo da bude pokretački zamajac za budućnost".

Prema zvaničnim podacima, u Hrvatsku se vratilo oko 135 hiljada građana, a Vlada u Zagrebu nije odgovorila na pitanja RSE koliko je uloženo u obnovu kuća i infrastrukture.

Ranije istraživanje Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokazuje da je oko 60 posto povratnika ponovo emigriralo.

"Mnogi se vraćaju na kratak period, prodaju svoja imanja i onda se sa novcima koje dobiju - ili vraćaju u Srbiju ili odlaze u treću zemlju, bilo zapadnu Evropu, bilo Kanadu, bilo Novi Zeland", kaže za RSE generalni sekretar Srpskog narodnog vijeća iz Hrvatske Aleksandar Milošević.

On navodi da je povratak omogućen tek pod pritiskom Zapada, kada se Hrvatska približavala članstvu u Evropskoj uniji kojoj se i priključila 2013.

"Pozivi za povratak su došli prekasno, bilo ih je premalo i uglavnom su bili, što se slengu kaže, 'fake'. Mnogo značajnije, brojnije i djelotvornije su bile mjere kojima su povratnici sprečavani", dodaje Milošević.

I Vesna Teršelič iz nevladinog Centra za suočavanje sa prošlošću Documenta navodi da je Hrvatska u prvim mesecima posle "Oluje" zakonski sprečavala i otežavala povratak.

"Bilo je puno razina teškoća sa kojima su se ljudi sretali, a sada je, kad je to stvarno mahom starije stanovništvo, doista teško živjeti u povratničkim krajevima".

Ona za RSE dodaje da mnoga područja još uvek nemaju struju, vodu, puteve, zdravstvenu i socijalnu infrastrukturu.

Podseća da je reč o krajevima koji su 2020. razoreni i zemljotresom.

'U Srbiji smo se sami snalazili'

Te je godine potpuno uništena kuća u selu Majske Poljane kod Gline u kojoj je Dragana Jarić do "Oluje" živela sa bakom.

"Tamo više nema nikoga. Vratio se čika Pekan, njegova žena, njihovo dvoje dece, i otac i majka. Znači, njih šestoro, i jedna moja druga baba Janjka. Ona je tamo i umrla. A pre rata je selo bilo puno ljudi", priča Dragana tri decenije nakon "Oluje".

Svoju izbegličku priču je za RSE podelila pre četiri godine.

Od '95. je sa bakom i stricem prešla put od Prihvatnih centara u Bosni i Hercegovini i na Kosovu do nekoliko smeštaja u Srbiji, dok se nisu skućili u selu u blizini Beograda.

"Sami smo se snalazili. Do 14. godine nisam imala ništa osim đačke knjižice. I onda je baba otišla u policiju i redom molila, pa su mi dali tu izbegličku legitimaciju. Tek tada sam počela da dobijam neke izbegličke pakete, ali je i to posle nekih dva, tri meseca ukinuto".

Uz nekoliko poslova, Dragana danas brine o porodici.

"Nada uvek postoji, ali život svih ovih 30 godina koliko smo ovde, a posebno poslednjih deset, je sve teži i teži i uvek je nekako sve veća i veća borba".

Nepriznate žrtve

Prema podacima srpskog Komesarijata za izbeglice, oko 17 hiljada ljudi iz Hrvatske još uvek ima status izbeglica.

Sopstvenim i sredstvima Evropske unije Srbija je, kako navode u Komesarijatu, zbrinula oko 28 hiljada porodica.

"Sagrađene su neke kuće, nekih izbegličkih naselja, na sreću, više nema. Srbija jeste pomogla, ali i ona premalo i prekasno", navodi Aleksandar Milošević iz Srpskog narodnog vijeća.

Mediji i vlast u Srbiji, na čelu sa tadašnjim predsednikom Slobodanom Miloševićem, su avgusta '95. ignorisali poraz u Hrvatskoj.

Izbegličke kolone zaustavljane su ispred Beograda i upućivane u unutrašnjost, ali pre svega na Kosovo.

"Nisu bili poželjni u Hrvatskoj, a nisu bili baš dobrodošli ni u Srbiji. Uslijedile su i prisilne mobilizacije. Tim se ljudima zamjeralo navodno pomanjkanje želje da brane srpstvo", podseća Vesna Teršelič iz nevladine organizacije Documenta.

Žrtve "Oluje" do danas u Srbiji nemaju status civilnih žrtava rata koji bi im omogućio finansijsku, zdravstvenu i socijalnu podršku institucija.

Razlog je taj što nadležni ne prepoznaju kao žrtve rata osobe koje su stradale van teritorije Srbije, iako to Zakonom nije izričito propisano.

Uoči svake godišnjice, nevladin Fond za humanitarno pravo poziva vlast da im prizna ovo pravo i da prekine diskriminaciju i političku zloupotrebu sećanja na stradale.

Tri decenije političkih sporenja

Dok se u Hrvatskoj trideseta godišnjica "Oluje" proslavlja velikom vojnom paradom, vlasti Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, kao i prethodnih godina, zajedno organizuju komemorativni skup.

Obeležavanja prati nacionalistička retorika i sporenja Beograda i Zagreba.

"Tu se možda prikupi nekakav politički poen, ali to traje nekoliko dana i onda nas se zaboravi na narednih godniu dana. Nama s jedne strane i odgovara da prolazimo ispod radara, ali mislim da se o nama može voditi računa na mnogo korisniji i suvisliji način", kaže Milan Đurđević.

Uoči 30. godišnjice "Oluje", Srbija je građanima izdala preporuku da se od 1. do 10. avgusta "uzdrže od putovanja u Hrvatsku".

"Imamo mir koji je samo odsustvo rata. Ali i dalje imamo rat riječima, postupcima i stalno dizanje tenzija", navodi Aleksandar Milošević iz Srpskog narodnog vijeća.

Bez odgovornosti za zločine

Haški tribunal je 2011. za zločine tokom "Oluje" prvostepeno osudio hrvatske generale Antu Gotovinu na 24 godine i Mladena Markača na 18 godina zatvora.

Naredne godine Pretresno veće Tribunala je presudu poništilo i oslobodilo dvojicu generala.

Nalazi suda da su tokom operacije "Oluja" počinjeni brojni zločini nad srpskim civilima nisu dovedeni u pitanje, podseća u saopštenju Fonda za humanitarno pravo i dodaje da većina tih zločina do danas nije procesuirana.

"Obadvije države odbijaju riješiti, što pitanja ratnih zločina jer neće kažnjavati svoje, što pitanje nestalih. Onaj veliki korak koji je potreban i od jedne i od druge države - a to je stvarno pomirenje - je izostao", kaže Aleksandar Milošević.

Dok državni vrh Hrvatske, uprkos zločinima, "Oluju" ne dovodi u pitanje, u Srbiji se prećutkuje da su hrvatska sela bila etnički očišćena dok su to područje kontrolisale srpske vlasti.

Ne pominje se ni aktivna uloga Beograda i Državne bezbednosti u obuci i finansiranju pripadnika samoproglašene "Republike Srpske Krajine".