U decembru 2023. godine, zajedno s desetinama hiljada drugih 18-ogodišnjaka, Aleksandar iz sibirskog grada Ulan-Udea pozvan je na obaveznu vojnu službu u Oružane snage Rusije.
Četiri mjeseca kasnije, gotovo 7.000 kilometara zapadnije, našao se kako kopa rovove i pešadijske zaklone duž ruske granice s Ukrajinom.
Nedugo zatim, zatekao se kako se skriva u tim istim rovovima, suočen s ukrajinskim trupama i napadima kamikaza dronova.
"Ispada da su me protivzakonito poslali u borbenu zonu, bez da su me pitali", rekao je prošlog mjeseca u intervjuu za Radio Slobodna Evropa.
Sudbina Aleksandra, koji je zatražio da se njegovo prezime ne objavi kako bi izbjegao kazneni progon, oslikava jednu od najosjetljivijih tema ruske politike, koju predsjednik Vladimir Putin uporno izbjegava još od početka invazije na Ukrajinu u februaru 2022.
Regruti u borbi
Kako se invazija približava svom 40. mjesecu, ruske trupe i dalje trpe ogromne gubitke. Prema zapadnim procjenama, više je od 750.000 mrtvih i ranjenih, a broj i dalje raste kako proljetna borbena sezona dostiže vrhunac.
Uprkos tim gubicima, Rusija je uspjela održati tempo svojih operacija oslanjajući se na složen sistem regrutacije - mobilisane rezerve, dobrovoljce, privatne plaćenike, čak i zatvorenike, uz redovne jedinice.
Izuzetno visoke plate i beneficije za borbene zadatke omogućile su stalan priliv ljudi u borbu.
Međutim, ruski zakon zabranjuje da regruti - muškarci, uglavnom oko 18 godina, koji su na jednogodišnjem obaveznom služenju vojnog roka - budu raspoređeni u borbene zone. Prije svega, to znači Ukrajinu.
Putin je više puta obećavao da regruti neće biti slani u borbu. Međutim, mogu biti angažovani za pomoćne zadatke, poput logistike ili građevinskih radova daleko od borbenih linija.
Takođe, mogu biti nagovoreni ili prisiljeni da potpišu dobrovoljne borbene ugovore već nakon četiri mjeseca osnovne obuke.
Aktivisti i advokati kažu da regruti često ne razumiju u potpunosti šta potpisuju.
Prošlog ljeta, ukrajinske snage izvele su prekograničnu invaziju u rusku Kursku oblast, savladavši slabo branjenu granicu i jedinice granične straže, Nacionalne garde i druge trupe.
Desetine regruta su tada zarobljene ili su nestale. Najmanje 25 ih je poginulo, prema navodima medija Vyorstka.
Aleksandar je imao sreće što nije bio među njima.
Vojni tužioci i zvaničnici lokalnog regrutnog centra nisu bili dostupni za komentar o Aleksandrovom slučaju.
'Brzo smo iskopali male rovove i onda samo sjedili tamo'
Aleksandar, koji je govorio za Radio Slobodna Evropa iz Jaroslavljske oblasti, sjeveroistočno od Moskve, rekao je da je regrutovan u jesen 2023. U decembru je primljen u službu kao vojnik, a većinu vremena u početku je proveo u Amurskoj oblasti, duž granice s Kinom.
Dodijeljen je jedinici Željezničkih trupa, logističkoj formaciji zaduženoj za upravljanje vozovima na koje se ruska vojska uveliko oslanja kroz svih svojih 11 vremenskih zona.
"Što se tiče obuke, imali smo nekoliko puta gađanje i to je bilo to. Nije bilo nikakve posebne obuke", rekao je.
U aprilu 2024., nepoznat broj regruta s njegove baze za obuku poslan je na zborno mjesto, a zatim prebačen u Brjansku oblast, koja graniči s Ukrajinom.
Isprva su, kaže, on i njegova grupa od osam ljudi dobili naređenje da kopaju bunkere za Graničnu stražu, posebnu vojnu jedinicu zaduženu za čuvanje ruske granice. Nisu vidjeli nijednog dobrovoljca, poznatog kao "kontraktniki", niti mobilisanog vojnika, poznatog kao "mobik".
"Kada su nas bacili naprijed, nije bilo nikoga osim regruta. Čak je i naš komandant voda bio regrut, kao i nas ostalih sedam. Samo je prethodno studirao na vojnoj akademiji", rekao je.
U avgustu prošle godine, kada su ukrajinske snage iznenadile ruske trupe i izvršile upad u susjednu Kursku oblast, Aleksandrova cijela jedinica nalazila se u Brjansku.
Dana 6. avgusta, rekao je, njihova jedinica je stavljena u pripravnost. Još dvije čete su ubrzo pridružene Aleksandrovoj.
"Brzo smo iskopali male rovove i onda samo sjedili tamo. To je to", rekao je.
Stariji oficiri, rekao je Aleksandar, raspoređivali su regrute na prve linije, najbliže granici. Iza njih, u drugom ešalonu, bili su profesionalni vojnici i bolja oprema.
Regrutima je, kaže, bilo strogo zabranjeno bilo kakvo neplanirano povlačenje.
"Jednom smo bili pod vatrom nekoliko sati. Poslani smo u izviđačku misiju, a onda su se pojavile ukrajinske snage. Nismo se smjeli povući, naši bi nas pucali jer bismo im otkrili položaj. Legli smo i čekali nekoliko sati", rekao je.
Ukrajinski kamikaza dron eksplodirao je blizu njegovog položaja, rekao je, što mu je izazvalo potres mozga, peti po redu.
Siva zona
Ruski zvaničnici odbijaju da priznaju ono što je manje-više javna tajna, posebno među vojnim porodicama: da su regruti, bilo namjerno ili iz nemara, zaista bili uvučeni u borbene sukobe duž granice s Ukrajinom.
Postoji pravna rupa u zabrani slanja regruta u borbu. Nakon samo četiri mjeseca službe, mladići imaju pravo da potpišu ugovore kojima se praktično dobrovoljno prijavljuju za punu vojnu dužnost, uključujući raspoređivanje u borbene zone.
Međutim, oficiri i vojni regrutni centri redovno vrše pritisak i prisilu na regrute da potpišu te ugovore, bez da im pruže potpune informacije, objašnjenja ili upozorenja, žale se aktivisti, advokati, pa i roditelji.
U oktobru prošle godine, nekoliko regruta iz ruske tenkovske divizije dobilo je odštetu od 305.000 rubalja (oko 3.600 dolara) nakon što su se žalili da su potpisali lažne ugovore s Ministarstvom odbrane.
Istog mjeseca, Aleksandar, koji nije potpisao nikakav dobrovoljni ugovor, rekao je da je ponovo ranjen kada ga je geler iz kamikaza drona pogodio u lijevu nogu. Premješten je s prve linije i hospitalizovan u vojnoj klinici u Borzji, gdje je njegova jedinica prvobitno bila raspoređena.
Vojni ljekari su, prema njegovim riječima, oklijevali da mu tačno kažu o kakvoj je povredi riječ, budući da je bio regrut, a povreda je nastala u borbi, što bi predstavljalo kršenje zakonskih zabrana. To je značilo da nema pravo ni na dodatnu novčanu naknadu za ratnu povredu.
Iz vojske je otpušten 10. decembra 2024. godine, tačno godinu dana nakon što je stupio u službu.
"U početku nisam mogao hodati uopšte", rekao je. "Samo sam mogao skakutati koliko sam mogao. Kada je malo zacijelilo, kupio sam štap i počeo da hodam."
"Držali su me u bolnici sve dok nisam bio demobilizovan. Ostavili su me kao invalida i bez novca", rekao je. "Imam i panične napade. Kada nešto pukne, odmah počnem gledati oko sebe tražeći dronove."
Sada kaže da planira podnijeti zvaničnu žalbu vojnom tužilaštvu, kako bi mu bilo priznato da je bio raspoređen u borbenu zonu da bi dobio naknadu za svoju povredu.