Dok Ukrajina obilježava godišnjicu deportacija krimskih Tatara iz Staljinove ere prije više od osam decenija, pripadnici ove etničke manjinske grupe koji žive na ruski okupiranom crnomorskom poluostrvu trpe obnovljenu kampanju represije.
18. maj je u Ukrajini poznat kao Dan sjećanja na žrtve genocida nad krimskim Tatarima.
Oni su članovi turkofone, pretežno muslimanske etničke grupe koja je autohtona na Krimu.
Prije osamdeset i jednu godinu, tokom tri dana od 18. do 20. maja 1944. godine, sovjetske bezbjednosne snage su okupile najmanje 200.000 krimskih Tatara i poslale ih u izgnanstvo u sovjetski Uzbekistan i druga udaljena mjesta u Sovjetskom Savezu. Desetine hiljada su umrle tokom deportacije i pod teškim uslovima prvih godina izgnanstva.
Tatarska manjina se ponovo našla na meti od kada su ruske snage preuzele kontrolu nad Krimskim poluostrvom 2014. godine, prema riječima aktivistkinje za ljudska prava Mumine Salieve.
"Već postoji na desetine krivičnih slučajeva, stotine administrativnih kazni; više od 100 djece je lišeno svojih očeva", rekla je Salieva u nagrađivanom dokumentarcu RSE Ukrajinskog servisa iz 2024. godine, Tiha deportacija.
"Sve ovo pokazuje da ne svjedočimo izolovanim slučajevima diskriminacije. To nije ništa drugo nego represija cijelog krimsko- tatarskog naroda", rekla je.
Salievin muž, Seyran, bio je među nekoliko krimskih Tatara osuđenih za terorizam 2020. godine nakon što je dokumentovao kršenja ljudskih prava nakon ruske nezakonite okupacije Krima.
"U suštini, [uhapšen je] zbog svog novinarstva, izvještavanja o suđenjima koja su se odvijala na Krimu i učešća u javnim kampanjama za zaštitu političkih zatvorenika", rekla je.
Salievin muž je istraživao izvještaje o hapšenjima, nestancima i ubistvima tatarskih aktivista. U maju 2016. godine, represija se intenzivirala, sa racijama u Bakhchysarayu, rodnom gradu para.
"Zajednica Bakhchysaray je doživjela svoje prve šokove kada je došlo do velikog vala pretresa u kućama jednog biznismena, građevinara, poznatog kuhara i zubara", rekla je Salieva.
Dok njen muž služi kaznu od 15 godina, Salieva nastavlja njegov rad dokumentovanja kršenja ljudskih prava i podrške ljudima čiji su voljeni uhapšeni.
Ona takođe odgaja četvoro dece. Njena najmlađa kćerka, Safiya, ima sedam godina i bila je beba kada je njen otac uhapšen. Djevojčica ga je poznavala samo sa fotografija dok ga nije srela tokom emotivne posjete zatvoru.
"Prišla mu je i zagrlila njegove noge. Pogledala ga je i rekla: 'Dakle, ti si moj tata.' On ju je podigao, počeo da je grli i steže", prisjetila se Salieva. "Igrala se sa njegovom bradom. On je plakao. Poljubila ga je i obrisala mu suze."
Nakon što su generacije krimskih Tatara odrasle daleko od svoje domovine, konačno im je dozvoljeno da se vrate na poluostrvo 1989. godine, tokom posljednjih dana Sovjetskog Saveza. Nova borba za priznanje i prihvatanje počela je dvije godine kasnije u novoosnovanoj nezavisnoj Ukrajini, dok su krimski Tatari radili sa vladom na osnivanju škola, džamija i novina.
Ali sve je to naglo prekinuto 2014. godine, i mnogi Tatari su odlučili da napuste Krim umjesto da se suoče sa progonima od strane vlasti pod kontrolom Rusije.
Nova dijaspora krimskih Tatara
Rinat Paralamov je među novom dijasporom krimskih Tatara rasutom širom Evrope. Pobjegao je u Nemačku 2022. godine nakon što je rekao da ga je ruska Federalna služba bezbjednosti (FSB) mučila.
Paralamov je uhapšen 2017. godine i bio je pod pritiskom da postane doušnik. Rekao je da je pretrpio batine i elektrošokove.
"Vezali su mi ruke iza leđa trakom. Položili su me licem prema dole na pod, spustili mi pantalone i povezali dva žice", prisjetio se.
"Okretali su [dugme], i dobijao sam elektrošokove. Jedan [čovjek] mi je pritiskao glavu, drugi tijelo. Bilo je nemoguće pomjeriti se. Mislio sam: 'To je to. Gotov sam.'"
Mučenje je prestalo tek kada je Paralamov pristao da radi kao doušnik. Ali brzo je odlučio da napusti Krim umjesto da sarađuje sa ruskim vlastima.
Ernest Suleymanov je još jedan krimski Tatarin koji je odlučio da pobjegne. On posjeduje restoran u glavnom gradu Poljske, Varšavi, koji se nalazi preko puta ruske ambasade.
"Ovo je naš način borbe, da oni to znaju i vide svaki dan. To je kao šamar u lice", rekao je Suleymanov. "Krim nije njihov. Krim je zemlja krimskih Tatara, i Krim je Ukrajina."
Suleymanov kaže da sebe vidi kao ambasadora koji promoviše kulturu krimskih Tatara širom svijeta. Ali nije siguran da li bi ikada želio da se vrati u svoju domovinu.
"Pitam se da li bih mogao da živim sa tim ljudima koji su izdali Ukrajinu, koji su doprineli okupaciji", razmišljao je. "Da li bih mogao da živim u takvom okruženju? Da li bih mogao da živim pored njih? Da li imam pravo da ih protjeram?"
