Kada je Katerina Jesipčuk završila svoju prvu smjenu kao mašinovođa kijevskog metroa u junu 2025. godine, noge su je boljele. Iako se kočionim sistemima u bučnim podzemnim vozovima upravlja samo ručno, 25-godišnjakinja priča: "Instinktivno sam pritiskala stopala o pod jer sam toliko navikla da koristim papučicu kočnice u svom automobilu."

Vožnja metroa bila je zabranjena ženama do 2017. godine, kada je 450 profesija koje su se smatrale previše "opasnim i štetnim" za radnice otvoreno za sve. Predstavnici metroa su u to vrijeme branili vožnju ženama, navodeći kao razlog buku i vibracije za koje su tvrdili da mogu naštetiti reproduktivnom zdravlju žena.

Otkad je ukinuta zabrana za žene vozače metroa, nijedna žena nije prošla intenzivnu obuku sve do nedavno.

U jesen 2024. godine, jedna žena je počela raditi u sjeveroistočnom gradu Harkivu, a danas je Jesipčuk prva i jedina žena vozač metroa u Kijevu.

Usred tekuće ruske invazije, Ukrajina se suočava s kritičnim nedostatkom radne snage u mnogim industrijama. Kijevski metro je 2024. godine neznatno smanjio učestalost svojih vozova, dijelom i zbog nedostatka vozača.

Jesipčuk kaže da je njena majka u početku bila protiv ideje da radi kao vozačica pod zemljom usred "ulja i prljavštine" podzemne željeznice, ali mlada žena je navikla da prlja ruke.

U početku se školovala za mehaničara u centralnoistočnom gradu Dnjepru, gdje je bila jedina žena na praksi među 93 muškarca. "Neki od nastavnika bili su sigurni da ću proći nekoliko kurseva, a zatim odustati. Ali ne - završila sam studije", prisjeća se Jesipčuk.

Radila je na drugim pozicijama u kompaniji Kijevski metro prije nego što je došla na poziciju vozačice, sa prijavljenom platom od oko 669 dolara mjesečno. Kaže da ju je muž podržao u tome da pokuša.

Na programu obuke za vozače, Jesipčuk je bila jedna od 28 osoba koje su započele kurs, uključujući još tri žene. Samo 10 ga je uspješno završilo. Jesipčuk je bila jedina žena među njima.

Neobičan prizor vozačice metroa u Kijevu izazvao je neke probleme.

Tokom jedne smjene, Jesipčuk se pripremala da se zamijeni s drugom vozačicom i otvorila je vrata svoje kabine. Kada su joj znatiželjni putnici prišli da razgovaraju, ona je uljudno odgovorila, ali neko je snimio susret. Kada se video pojavio na internetu, njeni menadžeri su ukorili Jesipčuk zbog kršenja protokola. Razgovor s javnošću kroz otvorena vrata je strogo zabranjen.

Iako se divi tehnologiji kijevske podzemne željeznice, Jesipčuk ne ostaje pod zemljom duže nego što je potrebno i izbjegava korištenje podzemne željeznice kao putnica. "Podzemna željeznica je stalna buka", kaže ona. "Izađete van nakon posla i čini se tako tiho čak i kada automobili trube."

Poznanici iznad zemlje ponekad je pitaju zašto viče. "Već sam navikla na činjenicu da u podzemnoj željeznici morate glasno govoriti da biste se čuli", kaže Jesipčuk.

Nije sigurna hoće li se dugoročno posvetiti poslu.

"Želim vidjeti kako će ići", kaže ona. "Ako shvatim da ovo nije za mene i da sam precijenila svoje sposobnosti, onda ću naravno pronaći drugi posao. Ali, za sada, pokušat ću - voziću."

Kijev je poznat po svojim dekorativnim stanicama podzemne željeznice iz sovjetskog doba, ali Jesipčuk kaže da joj je omiljena ona na kojoj silazi da završi smjenu.

Njen dom je Mirnohrad, u istočnoj Donjeckoj regiji, za koju trenutno vode borbe ruske ukrajinske trupe. Za sada je njena porodična kuća oštećena, ali još uvijek stoji.

"Samo želim da sve bude u redu i da konačno mogu reći: 'Idem kući'", kaže ona.