Sigurnosne garancije za Kijev su ključno pitanje u središtu napora da se okončaju borbe usred tekuće ruske invazije na Ukrajinu, a sada je specijalni izaslanik Bijele kuće Steve Witkoff u središte pažnje stavio termin "slično Članu 5".
Witkoff je 17. avgusta za CNN rekao da je tokom samita na Aljasci dogovoreno da Washington i njegovi saveznici mogu ponuditi "revolucionarne" garancije Ukrajini u obliku "zaštita sličnih Članu 5", iako nije pružio detalje.
Witkoff je rekao da, nakon sastanka predsjednika Donalda Trumpa s Vladimirom Putinom, Rusija neće prigovarati ovome kao dijelu potencijalnog mirovnog okvira.
Fraza je proizašla iz Člana 5. osnivačkog ugovora NATO-a, ključne klauzule koja oružani napad na jednu članicu tretira kao napad na sve.
Suprotno uvriježenom mišljenju, on ne obavezuje članice NATO-a na potpunu vojnu intervenciju u znak podrške drugoj članici ako bude napadnuta.
Ono što se kaže jeste da će svaka članica NATO-a "pomoći napadnutoj strani ili stranama tako što će odmah, pojedinačno i u dogovoru s drugim stranama, poduzeti mjere koje smatra potrebnim, uključujući upotrebu oružane sile."
Od osnivanja NATO-a 1949. godine, Član 5 je primijenjen samo jednom: nakon napada 11. septembra. Taj korak je pokrenuo operacije i mjere podrške koje je podupro savez, dok su postojale razlike u obimu i vremenu doprinosa članica alijanse.
Čini se da bi nazovi-aranžman Člana 5 posudio ovaj koncept kolektivne odbrane, za primjenu izvan sistema ugovora NATO-a. To ne bi učinilo Ukrajinu članicom NATO-a, što je nešto što je Trump posebno isključio.
A ne bi niti automatski pozivao na integrirane strukture saveza; umjesto toga, to bi bio pakt po mjeri koji su izradile zemlje spremne da ga potpišu.
Šta 'poput Člana 5' može značiti
Svaki paralelni sistem za Ukrajinu bi u potpunosti zavisio od teksta o kojem su strane pregovarale.
Ono što je važno nije naziv, već sitnim slovima pisano: ko se na šta obavezuje i koliko brzo i snažno su spremni djelovati ako Ukrajina ponovo bude napadnuta.
Upravo te specifičnosti podstiču skepticizam.
Ukrajinci su oprezni prema nejasnim obećanjima nakon Budimpeštanskog memoranduma iz 1994. godine, koji je pružio sigurnosne "garancije" u zamjenu za odustajanje Ukrajine od nuklearnog oružja koje je naslijedila nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Ta uvjeravanja nisu uspjela spriječiti rusku agresiju.
I nisu samo Ukrajinci skeptični. Poljski ministar vanjskih poslova Radoslaw Sikorski je primjetio da problem Kijeva nije nedostatak uvjeravanja, već njihovo nepoštivanje.
"Od 1994. godine Ukrajina već ima garancije nezavisnosti i nepovredivosti granica, takođe i od Rusije. Vladimir Putin je 22. aprila 2004. godine svečano ratificirao Sporazum o rusko-ukrajinskoj granici. Dovoljno ih je poštivati i rat je završen", napisao je na mreži X.
Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je u međuvremenu pozdravila je prijedlog i rekla da je Evropska unija (EU) "spremna uraditi svoj dio".
"Kao što sam često govorila, Ukrajina mora postati čelični dikobraz, neprobavljiv za potencijalne osvajače", rekla je.
Geopolitički, prijedlog postavlja paradoks. Ako garancije zaista odražavaju odvraćajući efekat NATO-a, zašto bi ih Kremlj prihvatio? Jedan mogući odgovor je da Moskva može smatrati garancije izvan NATO-a kao manje automatske ili obavezujuće od članstva u savezu, ili kao one o kojima se više pregovara po obimu i geografiji.
Kada je na CNN-u eksplicitno upitan da li bi Rusija dozvolila da se dogode "garancije NATO-a iz Člana 5", Witkoff je odgovorio: "Ono što sam rekao je da smo postigli dogovor da SAD i druge evropske nacije mogu efektivno ponuditi formulaciju sličnu Članu 5 za sigurnosne garancije."
Suprotno tome, ako se garancije razvodne kako bi se dobio ruski pristanak, one riskiraju da nikoga ne odvrate - a najmanje Moskvu.
