Kada je Rusija pokrenula svoju potpunu invaziju na Ukrajinu u februaru 2022. godine, dvadesetjednogodišnji Nazar Kaihorodov donio je mučnu odluku: pomogao je svojoj partnerici Viktoriji i njihovom sinu Jaroslavu da pobjegnu iz svog doma u Černihivu i pređu granicu na sigurno. Zatim je ostao da se bori.
"Bili smo prestravljeni za našeg sina", prisjeća se Viktorija. "Sve se dogodilo tako brzo. Rekli su nam uveče, a do jutra smo nestali. Iskreno sam mislila da se više nikada nećemo vidjeti. Odlazak je bila jedna od najtežih stvari koje sam ikada učinila."
Nazar se pridružio ukrajinskim oružanim snagama i ubrzo je poslan na prve linije. Prvih nekoliko mjeseci par je ostao u kontaktu. Ali 10. jula 2022. godine, Viktorija je prestala primati poruke od njega. Zavladala je panika.
"Nije pisao dva dana. Pokušala sam dobiti suprugu njegovog brata, a njegov brat mi je rekao da će me Nazarov komandant nazvati. Kada je konačno nazvao, rekao je da je Nazar teško ranjen. Pronašli su ga prekrivenog krvlju", rekla je.
Nazar je zadobio tešku povredu glave u blizini Bahmuta. Pao je u komu koja je trajala skoro dva mjeseca.
"Prvi put kada sam ga vidjela, samo je ležao tamo -- kao da ga zapravo nije bilo", kaže Viktorija, sjedeći pored njega u rehabilitacijskom centru Modriči u regiji Lviv u zapadnoj Ukrajini.
Požurila je nazad u Ukrajinu sa njihovim sinom i nikada nije napustila Nazara. Provodila je sate pored njega, držeći ga za ruku, razgovarajući s njim, pokazujući mu fotografije njihovog malog dječaka, Jaroslava.
"Stalno sam razgovarala s njim o svemu -- o našem životu, o našem sinu. Počela sam donositi slike našeg sina", rekla je.
"Znala sam da me prepoznaje jer bi plakao kad god bih morala ići kući", dodaje ona.
Prije nego što je počeo da se bori za svoju zemlju, Nazar je planirao da zaprosi Viktoriju.
Sada kada se probudio iz kome i započeo mukotrpan put rehabilitacije i bolne fizikalne terapije, bilo je vrijeme da barem jedan dio svog prethodnog života vrati na pravi put.
Nedugo zatim, njih dvoje su se vjenčali u rehabilitacijskom centru, a Jaroslav je bio uz njih.
"Znala sam da će biti veoma teško", priznaje Viktorija. "Ali sam takođe shvatila da ako smo zajedno, nešto ćemo postići. Možemo savladati sve."
Nazar sada provodi dane učeći ponovo govoriti, kretati se, živjeti.
Sada može koristiti desnu ruku da zagrli svoju ženu i dijete.
Viktorija se smiješi dok se šali o tome kako je sada čak i gurka kada je ljut.
"Uprkos svemu - njegovom stanju, dijagnozi - on nastavlja pokušavati", kaže Viktorija. "Čak i kada je iscrpljen, i dalje traži nosila i kaže: 'Podići ću noge.' On me inspiriše."
Nazar već razmišlja o budućnosti. Uči engleski. Sanja o jednostavnim radostima - o tome da ponovo bude otac u punom smislu te riječi.
"Prvo, ići ću na pecanje sa sinom", kaže on. "Drugo, igraću fudbal s njim."
U međuvremenu, Viktorija takođe pravi planove.
"Kada se Nazarovo stanje poboljša, a znamo da hoće, želimo se ponovo vjenčati, ovaj put u crkvi", kaže ona dok se oboje smiješe.
"Nakon toga ćemo napraviti prekrasne fotografije, ali za sada smo fokusirani na njegov oporavak."
