U otvorenom pismu reisu-l-uleme Islamske zajednice (IZ) u BiH Mustafe ef. Cerića predsjedniku Crne Gore Filipu Vujanoviću ponovo su podržani zahtjevi porodica Bošnjaka deportovanih iz Crne Gore 1992. godine.
Ahmed Alibašić, analitičar u IZ BiH i profesor genocida na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, podsjeća o kojim se zahtjevima radi:
“Jedan je zahtjev za izvinjenje, drugi je da se provedu krivični postupci i sankcioniraju zločinci, da se obilježi stradanje i da se uvede dan sjećanja. I konačno, da država Crna Gora prestane s opstruiranjem parničnih postupaka koji se vode pred tamošnjim sudovima.”
Alibašić kaže i kako je reis Cerić i ranije upućivao slične zahtjeve crnogorskim vlastima, ali na njih nikad nije odgovoreno, što je proizvelo i dodatnu frustraciju:
“Ovi zahtjevi nisu novi. Oni su stari već tri godine. Reisu-l-ulema je bio sa predstavnicima Crne Gore 2005. godine i tom prilikom iznio ove ili vrlo slične zahtjeve. I tada su data obećanja de će se proces ubrzati. Međutim, evo tri godine, skoro pune tri godine, i ništa se ne dešava.“
Solidarišući se sa porodica 86 nastradalih Bošnjaka u Crnoj Gori, reis Cerić nije prisustvovao sastanku muftija balkanskih zemalja pod pokroviteljstvom predsjednika Crne Gore. Cerić se u pismu osvrnuo i na Vujanovićevu izjavu na svečanoj večeri povodom ovog sastanka u kojoj je, kako su prenijele Podgoričke vijesti, kazao da su Bošnjaci u Crnoj Gori imali drugi dom, bili primljeni otvorenog srca, te da im je učinjena pomoć da se vrate svojim domovima. U pismu Cerić je naveo kako je u tim vremenima zvanična crnogorska vlast “lovila bosanske izbjeglice baš kao što su nacisti lovili Jevreje, odvodila ih u crnogorske sabirne centre, a potom slala pod nož koljačima Radovana Karadžića.”
Alibašić smatra kako je upravo u kontekstu lažnih obećanja, opstrukcije sudskog postupka i odnosa Crne Gore prema pitanju deportacije, ali i ličnih razloga, Cerić odbio i odlazak na sastanak:
“Ta izjava protumačena je kao uvreda. I hoću u tom kontekstu da spomenem zašto je to tako. Ovaj slučaj je specifičan i za IZ i za, možda, reisu-l-ulemu lično iz razloga što su među stradalim Bošnjacima u Crnoj Gori i ljudi koje je i on lično poznavao i ljudi koji su rodbina nekih od vodećih ljudi u IZ. Dakle, ovo je pitanje i principijelno, ali i emotivno. Za mnoge ljude koji bi sada trebali ponovo da idu nakon tri godine neispunjenih obećanja, koji su trebali da se pojave na tom skupu, znate to je malo, vjerujem, i osobno bilo teško za reisu-l-ulemu i za predstavnike IZ.“
Mustafa ef. Cerić je pismo okarakterisao kao želju da pomogne državi Crnoj Gori i njenom predsjedniku da kao čovjek i kao državnik preduzme sve da se umanji patnja porodicama ubijenih Bošnjaka. Ipak, postavlja se pitanje da li istup reisa Cerića može imati drugačiji odjek u javnosti, odnosno pitanje deportacija staviti u kontekst isključivo bošnjačkog pitanja, a ne interesa cijele zemlje. U svom komentaru Alibašćić kaže:
“Nažalost, u BiH se sve vrlo brzo ispolitizira i svede na etničku ili konfesionalnu dimenziju, ali vjerujem da je interes svih i Bosanaca i Hercegovaca, ali i svih Crnogoraca, bez obzira ko su, i u Crnoj Gori se na različite načine recipira ovaj dopis reisu-l-uleme, da je u interesu svih da se ovaj raskid s prošlošću desi.“
Ipak, Alibašić napominje kako je pitanje odnosa prema ratnim zločinima ključ za dobrosusjedsku saradnju, što je Cerić u svom pismu i potcrtao:
“IZ se također sjeća da je Crna Gora dugo bila, pa i ljudi koji su još uvijek politička elita Crne Gore da su dugo bili na strani Slobodana Miloševića. I normalno, IZ ne želi vječito potezati tu kartu, ali ono što očekuje od lidera Crne Gore jeste očito jasan i nedvosmislen zaokret i suočenje sa tom prošlošću, da se jasno kaže i da se odnosom prema žrtvama te bivše politike, i crnogorske, pokaže da je Crna Gora definitivno zauzela jedan drugi kurs i opredijelila se za jednu potpuno drugu politiku.“
Reisu-l-ulema IZ u BiH Mustafa ef. Cerić također je najavio kako će uputiti i pisma pojedincima i organizacijama u svijetu kako bi ih upoznao sa slučajem ubijenih bosanskih izbjeglica u Crnoj Gori 1992. godine.