Pesmom su želeli da nam se predstave mali stanovnici romskog naselja u Gračanici. Sedmogodišnji dečak i njegovi stidljivi drugovi igraju se pored samog puta, pored pruge, kojom odavno ne polazi voz. Pored ove vesele družine, pogled privlače oronule, zapostavljene kuće, poluprazne prodavnice, zagušljive kafane. Ipak, poneka sveže ofarbana vrata ukazuju da život teče.
Ljudi prolaze i ljubazno pozdravljaju željni da ispričaju svoje probleme. Od Ragipa Feratija saznajemo da oko 500 romskih porodica živi u Gračanici, među kojima je veliki broj raseljenih. Ferat je 1999. godine morao da napusti Prištinu. On je sa ženom i bolesnim sinom, kao i mnoge romske porodice, smeštaj našao u nekom od izbegličkih centara u Beogradu.
Posle izbegličkog života oni su se vratili, ali ne u Prištinu već u obližnju Gračanicu. Ragip je nekada bio berberin, a danas se snalazi i kako kaže jedva sastavlja kraj sa krajem.
“Nikakve uslove nemam, ništa nemam, ni hleba u kući. Otkakako sam došao ovde iz Beograda, gde sam živeo 9 godina, nemam nikakve uslove. Evo tri godine kako sam stigao ovde i nikakve uslove nemam. Kao povratnik sam došao. Ništa nisu mi dali, bio sam u Biro rada, u Crveni krst, ništa nisu mi dali.”
Ragipov sin boluje od epilepsije, koji medicinsku negu dobija u obližnjoj bolnici.
“Moje dete je bolesno od epilepsije bio je u bolnici sada sam ga odveo i tamo je sada. Leči se u Lapljem Selu.”
RSE: Da li mislite da možete da se vratite u Prištinu?
“Ja mogu da se vratim, ali kako uslove nemam, ja da dobijem neke uslove ja bih se vratio, to je moje mesto i tu sam se rodio i tu mogu da živim ja.”
Romi iz ovog kraja se bave sakupljanjem limenki, gvožđa a ponekad se nađe posao i u građevini. Retko ko dobija socijalnu pomoć koju daje srpska vlada.
Ali, ima Roma koji su se snašli i dobili stalan posao. Ramiz Sead je tonski tehničar na lokalnom radiju. Ramiz kaže da su Romi ostavljeni kako od njihovih predstavnika, kosovskih vlasti tako i od međunarodne zajednice.
“Romi nikakva prava nemaju. Znači ja imam troje dece i socijalnu pomoć koja mi pripala, ali od toga nema ništa. Nemaš kome da se žališ, tražiš ono pravo koje treba da se odobri, znači nemaš ni to pravo.”
U naselju postoji Obrazovni centar koji vode NVO. Tu se okupljaju deca kako bi posle časova nastavila da uče, pišu i čitaju. Romska deca pohađaju školu na srpskom jeziku u Gračanici.
Ramiz kaže da je pitanje obrazovanja upravo jedan od najvećih problema Roma. Zato je on najviše zabrinut za budućnost mladih, kojima je život ograničen na okupljanja u kafićima, po prodavnicama i kako kaže susrete na svadbama.
RSE: Da li ima budućnosti?
“Može da bude, ali zavisi kakva je ta budućnost. Da ti daju slobodu kretanja, rad, da te zaposle, moglo bi da se ima budućnost. Ako ti ne da rad, zaposlenje, kretanje, znači ako je budućnost u 200 metara, pa se opet vratiš u kuću, bez struje, to nije budućnost.”
I dok smo razgovarali o budućnsoti Roma, pored nas je stajao i pažljivo slušao 18-godišnji Elvis. Završio je samo pet razreda osnovne škole.
“Sada radim tu nešto privatno.”
RSE: Šta je to?
“Istovarujemo gajbe, pivo, sokove, još ovde ima jedan komšija što radi kauče, stolariju.”
RSE: Kako je to plaćeno?
“Pa dobro, po dogovoru, poznajemo se, živimo ovde zajedno.”
RSE: A što se tiče izlazaka kakav je provod ovde?
“Nema izlazaka, nema finansija, nema slobodnog kretanja, nema ništa.”
RSE: Ti imaš 18 godina i to su odlučujuće godine. Da li si ti razmišljao o tome?
“Dobre lepe mlade godine, koje čovek mora i može da uspe, da ima nešto u životu, a ne kod nas nema ne može ništa čovek da učini za sebe.”
RSE: Da li svoju budućnost vidiš na Kosovu?
“Ja stvarno ne želim da budem ovde. Za dalje za budućnost ne znam, ali ne želim ovde da budem.”
Deci ovog romskog naselja, koja veselo nastavljaju da pevaju, potrebna je nada da Elvis možda nije u pravu i da će doći bolji dani.