Izet Đulić, predsjednik Organizacije demobilisanih boraca općine Lukavac:
“Kad su u pitanju šatori, to je nekakva posljednja mirna demonstracija građana koji žele da ukažu na nepravdu.“
Ramizu Hodžiću je ovo jedino što je preostalo:
“Ja nemam šta više izgubiti, jedino glavu. A šta će mi glava - bezvrijedna?“
Fenomen šatorskih naselja ispred institucija u BiH praćen zahtjevima različitih socijalnih kategorija novi je vid pritisaka na javnost. Ovako ga bar vidi profesor na Filozofskom flakultetu u Sarajevu Ugo Vlaisavljević:
“Klasične demonstracije naprosto ne piju više vode. Zašto? Ako imate klasičnu demonstraciju, vi imate ljude koji se na neki način bune protiv javnosti, ali oni prolaze ulicom. Njihovo mjesto je ulica. Oni su mobilni, oni mogu zakrčiti promet - i to je otprilike sve. Šatorska naselja čine to dugotrajnijim.“
Zahtjevi grupacija koje ovako nastoje riještiti godinama nagomilane probleme najčešće bivaju svedeni na minimum. Nakon šestogodišnje jalove pravne borbe za povratak na posao decertificirani policajci 12 dana štrajkovali su glađu. Štrajk su prekinuli prije tri dana nakon što ih je 13 ozbiljno oboljelo. Envera Gegića, iz Tuzle, pod šator u Sarajevo natjerala je borba za dostojanstven život:
“I ovako nemamo ništa. Evo hodamo šest godina od vrata do vrata, od institucije do institucije. Svi nas saslušaju i reknu da smo u pravu - i ništa se ne desi. Mi sad dajemo sebe, mi više nemamo šta izgubiti. Jednostavno idemo do kraja i jedino u to i vjerujemo - da će neko ko je kočnica jednog dana popustiti i reći daj ljude pustite da žive dostojanstveno. I ne vidim razloga da se ovo ne bi moglo privesti kraju.“
Od zahtjeva za konkurisanjem na internim oglasima, uvezivanjem radnog staža i obeštećenja dobili su mogućnost da na nekom od budućih javnih konkursa mogu aplicirati za posao u policijskim strukturama, bez garancije da će biti i primljeni. I to je bilo dovoljno. Muriz Fetić:
“Mi nismo blentavi da kažem ne dajte vi meni pare, ja neću da povežem radni staž, ja neću da dobijem plate - to bi bilo glupost da kažem. Ali ako već ne može to, dajte nam bilo šta. Dajte nam posao. Mi ćemo svojim poslom zaraditi svojoj djeci kruh da ih hranimo. A pravda će nekad i doći. Mi ćemo sudskim putem onda tjerati ostala prava.“
Rekorderi u protestima u šatorskom naselju - bh. poljoprivrednici su više od godinu dana ispred zgrade zajedničkih institucija čekali na rješenje svojih zahtjeva. I ponovo, kao s policajcima, rješenje je bilo tek djelimično. Damir Leko, iz Udruženja poljoprivrednika, kaže:
“Činjenica je da se nije postiglo baš puno, ali se ipak nešto postiglo. U to vrijeme su uvedene kvote, bile su ukinute - primjena ugovora o slobodnoj trgovini stopostotno sa Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom, ali trenutno je to opet ukinuto. Ja mislim da se nešto postiglo, ali srazmjerno trudu nije ni blizu.“
Iako je riječ o evoluciji protesta, šatorska naselja ipak imaju i lošu stranu, napominje Vlaisavljević:
“Negativan je fenomen ako ljudi tome pribjegavaju. Ako klasične demonstracije više ne pale, ako ne možete imati neposredan i direktan uticaj na vlast, znači, u stvari, da je vlast gluha, da vi morate sada nastanjivati mjesto oko vlasti da bi uopće uputili bilo kakav zahtjev.“
Tražeći specijalan status za Srebrenicu i njeno izdvajanje iz ingerencija Republike Srpske kao područja na kojem je jula 1995. počinjen genocid, u šatorskom naselju u Sarajevu boravili su i Srebreničani. Ćamil Duraković, organizator protesta, i sam priznaje da nisu dobili ono po šta su došli:
“Mi smo tražili ono što mislimo da je minimum za žrtve genocida. Međutim, dobili smo ono što je bilo realno u momentu i kako smo procijenili kroz saradnju s određenim institucijama, trebala nam je i saradnja međunarodne zajednice. Međutim, nama je signalisano da ovo nije momenat ni vrijeme da se tako nešto može dobiti, mi smo jednostavno morali da postupimo jer mi sami sigurno ne možemo ništa promijeniti.“
Nažalost, mnogi su zahtjevi bili potpomognuti različitim političkim strujama, idejama i uticajima, te su zahtjevi nerijetko formulisani u smjeru ostvarenja političkih ambicija i u svrhu ostvarenja što boljih izbornih razultata. Upravo u politizaciji vreba opasnost po ovakav način izražavanja stava, upozorava i Vlaisavljević:
“Aposlutno ima politizacije jer međuprostor je prostor u koji možete svašta gurnuti. Dakle, ne bi me čudilo da i vlast tu gura nešto za svoju korist, za određene partije, jer vi znate koliko su partije prisutne u našoj vlasti - naša vlast se ne neutralizira u političkom smislu, ne postaje upravna vlast. Dakle, tu manipulacije, partijske borbe, ideološki sukobi, manipulacije u zauzimanju podređenih pozicija u kojima koristite ljude koje trpate u međuzone kao žrtve isto tako zasigurno su prisutne.“
Na koncu, mnogi ni sami ne vjeruju u ispunjenje obećanja koja im se daju dok pod šatorima traže pravdu, nadoknadu ili status:
„Ja vjerujem da ni šatori nisu rješenje, nego samo su radikalnije, šire mjere i sindikata i boračkih populacija.“
„Samo radikalne mjere.“
„Previše smo izlagani da bismo vjerovali.“