Neizvesnost u srpskim enklavama

Mapa Kosova

Oko 300 srpskih domaćinstava u Donjoj Gušterici sa zabrinutošću prati proces rešavanja statusa Kosova. Srbi iz ovog sela centralnog Kosova su svesni da se sve više govori o proglašenju nezavisnosti, te strahuju da takvo rešenje donosi veliku neizvesnost.

Srpsko stanovništvo u centralnom Kosovu živi u iščekivanju rešenja statusa. Srbi kažu da se sada odlučuje o njihovoj budućnosti. Tanja Pavić, majka troje dece iz Donje Gušterice ističe da Srbi već pričaju o tome šta će biti u slučaju proglašenja nezavisnosti.

Stvarno se ničemu ne nadamo, nešto pozitivno baš se i ne nadamo.

RSE: Da li se ovde priča o nezavisnosti?

Pa, priča se o tome da će da bude nezavisno, a sad dal’ će to da bude ili neće mislim bilo bi lepo da ne bude, ali ako bude...

RSE: Šta ako bude, šta će biti?

Pa ako bude, ode škola, ode zdravstvo. Ne verujem da će se narod zadržati, a ako sve institucije ostanu verujem da će i narod da ostane. Nemamo izbora, mi smo ovde u srpskim enklavama i dok je ovako ne idemo nigde, a ako nas budu terali moramo šta ćemo, al’ ja ipak mislim da neće da dođe do toga.

Vojislav Milošević je nastavnik u školi. On smatra da će Srbi tesko prihvatiti da žive u nezavisnom Kosovu.

70 posto ljudi su ovde, međutim, da vam kažem svako razmišlja o svojoj budućnosti. U slučaju nezavisnosti Kosova ne verujem da će ovaj narod da ostane, možda će neko, ali to će vrlo malo da bude, jer nemaju perspektivu ne samo po pitanju zapošljavanja nego i po pitanju sopstvenog života, pitanje sudstva, policije, poljoprivrede sto je najvažnije niko to neće da finansira.”

RSE: Zbog čega mislite da će ako Kosovo bude nezavisno Srbi to sve da izgube?

“Pa da vam kažem, nova država je kao nova snaša, vrlo ti je teško da i niko nema poverenje bilo koja nova država kad se formira.”

Donja Gušterica je srpsko selo centralnog Kosova sa oko 300 domaćinstava. Pored puta, koji vodi ka selu, prostrane površine su uglavnom zasejane, a najviše ima kukuruznih polja. Ali, u selu kao da je sve stalo. Meštani uglavnom rade u školama, zdravstvenim ustanovama i sve većem broju prodavnica. U selu nema naznaka da će skoro biti nekih ulaganja. Kao najveći problem meštani ističu to što nema novih radnih mesta, zbog čega je prema rečima Vojislava Miloševića pitanje ostanka Srba veliki problem.

Ovde se teško živi iz jednog razloga što mladi nemaju nikakav prosperitet, nemaju zapošljavanje nemaju gde da se zaposle ne primaju nikakvu platu to od tate što uzmu - to je to. Nema industrija, nema trgovina, trgovina što ima to je vrlo slabo, vrlo malo. To je najvažnije. Drugo, sloboda kretanja je nula, idu ljudi za Prištinu, idu svuda, ali na svoj rizik.”

Srbi više ne rade u firmama u kojima su radili pre rata 1999. godine. Tanja Pavić je nekada radila u fabrici Jumko iz Vranja, a njen suprug u elektroprivredi. Danas oni primaju minimalce koje im isplaćuje Republika Srbija. Kako to nije bilo dovoljno za petočlanu porodicu, otvorili su prodavnicu mešovite robe. Međutim, kućni budžet je i dalje mali za dobro školovanje troje đaka. Stoga, prema rečima Tanje, sve je više razloga zbog kojih ona ne vidi budućnost svoje dece na Kosovu.

Zbog čega – jer je sužen krug kretanja, školovanje, posao nema, ne može da se živi ovako privatno da radiš. Ako bude da deca mogu da idu dalje neka idu, ali ostajemo ovde dok možemo.