Ako je i za jednu poslijeratnu godinu u BiH važila ona „ne ponovila se“, onda se to može reći za 2007. godinu. Na pitanje ko je kriv za loše stanje u kome se danas nalaze, građani kažu:
„Nemojte ništa pitati. To pitajte rukovodioce, velike rukovodioce koji imaju šest, sedam hiljada platu.“
„Život je takav. Ko je kriv? Politika naša, i država uopšte - kakva nam je takvo nam je stanje u državi.“
„Krive su vlasti i stranke nacionalne.“
A koliko je vlast briga za građane podsjeća i zastupnik u državnom parlamentu Jerko Ivanković:
“Mi u Bijeloj sali, pod klima uređajima, sigurno se ne sjetimo umirovljenika, nezaposlenih, poljoprivrednika i svih drugih ljudi u ovoj zemlji kako oni žive, jer mi imamo redovno plate, dosta velike plate i jako dobre uvjete rada.”
Čini se da ova godina nije bila teška samo građanima. Da se u lijepa vremena, kad je bio direktor Željeznica BiH ili Energoinvesta, bolje živjelo potvrdio je i i federalni premijer Nedžad Branković u intervjuu Centru za istraživačko novinarstvo. I Željeznice i Energoinvest danas su na rubu propasti. Ni kućni budžet premijera nije daleko:
„Ja sam tada mogao biti član parlamenta, mogao sam biti u 2, 3 upravna odbora, kao što sam i bio, imao sam platu direktora, mogao otići na službeni put, dobiti dnevnice. I, dakle, to nije bilo u sukobu ni sa jednim zakonom. Nakon dolaska Zakona o sukobu interesa ja živim od plate koju imam ovdje i ugovora o djelu koje imam na fakultetu. Prema tome, bio je jedan period gdje smo mogli biti malo komotniji.“
Boljih vremena prisjeća se i zastupnik u Parlamentu BiH Slavko Jovičić.
„Ja sam ovu zgradu uselio i znam kako su radili komunisti. Komunisti su radili najbolje, stvorili su bili politički ambijent da narod dobro živi, pa se narod nije ni interesovao ko je na nekoj funkciji. Krali su i oni. Osjetljive stvari gurali su pod tepih, a ovi? Ovi su ukrali tepih. Ovi su još gori 10 puta.“
A kakvi su to bili političari prošle godine, sami su se dovoljno opisali. Prosvjetljenje je došlo na trodnevnoj sjednici državnog parlamenta dok su razmatrali odluke visokog predstavnika u BiH Miroslava Lajčaka. Zašto je visoki predstavnik još uvijek potreban, odgovorio je Bakir Izetbegović:
„E kad se ponašate maloumno, onda vam odrede nekoga ko će vam pomoći da se tako maloumno ne ponašate. I mi imamo sada toga koji nad nama vlada, nažalost.“
Da se političari dogovaraju da se ne dogovore, jasno je ukazao Momčilo Novaković:
«Pa se sa sigurnošću može reći da prijedlog Kluba poslanika Stranke za BiH neće dobiti podršku poslanika iz RS-a. Pa se sigurnošću može reći da deklaracija SNSD-a neće dobiti podršku stranaka iz Federacije, ili bar većine stranaka iz Federacije. Ponovo smo ušli u ovu priču potpuno svjesni predlagajući zaključke za koje unaprijed znamo da su neprihvatljivi. Čini se da jedino prijedlog gospodina Lijanovića, da bude izbora, neće biti podržan ni od koga.»
Koliko su posla napravili ministri u Vijeću ministara BiH, sažeo je Zlatko Lagumdžija:
„Ovdje smo vidjeli, u ovom materijalu, da ste na 6. sjednici oslobodili viza učesnike turnira u latinoameričkim plesovima, da su oslobođeni viza posjetioci na moj manifestaciju, pardon Moj ummete.“
Prenose sjednica, te izjave političkih lidera tokom prošle godine vjerovatno bi, prema vokabularu koji je korišten, trebalo svrstati u domen - prilagođeno samo zreloj publici, te emitovati u kasnovečernjem terminu. Tako je srbijanskom premijeru Vojislavu Koštunici član Predsjedništva BiH Željko Komšić priprijetio batinama po nosu i prstima. A podržao ga je i Lagumdžija:
„Koštunica mora da shvati da zaista će dobiti po nosu ako ga stavi tamo đe mu nije mjesto.“
Milorad Dodik je više pažnje poklanjao vanjskom izgledu oponenata:
„Moram ti objasniti, stalno nešto ti pitaš. Zašto ti služi tolika glava? Jedino što mi je drago što onaj Mihaljica sijedi, vjerovatno se sekira - sve je bjelji, gledajte.“
A slikovito je hvalio i svoj rad:
„To smo mi izborili, gospodo, niste vi. Vi ste se k’o neka stvar povukli.“
„A to mi je Gligić rekao kad smo bili u hodniku. Kaže: ’Svaka ti čast, da tebe nije ovo bi otišlo sve u PM’.“
Parafiranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, čini se, jedina je svijetla tačka kojom se BiH može pohvaliti. No, ona nosi opasnost da, nakon najavljenog ublažavanja viznog režima, u zemlji ostane samo onaj ko mora i ko se bavi politikom.