Tri decenije Dejtonskog sporazuma: 'Dosta je priče o ratu', poslijeratne generacije pod teretom 90-ih

Rođena godinu nakon sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, Mostarka Ella Ljubić pripada generaciji koja je naslijedila njegove posljedice, podijeljene škole, konstantne političke tenzije i terete roditeljskih trauma.

Odrasla u Mostaru, gradu koji je tokom ratnih devedesetih bio poprište žestokih sukoba, Ella je pohađala škole koje i danas dijele djecu prema etničkoj liniji.

"Nametalo se da se opredijeliš, za jednu ili drugu stranu. No, bila sam buntovna i nisam pristajala, jer sam imala osjećaj da bih iz sebe iščupala dio korijena", kaže 29-godišnja Ella za Radio Slobodna Evropa (RSE).

"Nametalo se da se opredijeliš, za jednu ili drugu stranu", kaže Ella Ljubić iz Mostara.

Bosna i Hercegovina obilježava godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazumaOpćim okvirnim sporazumom za mir u BiH je okončan troipogodišnji rat u Bosni i Hercegovini (1992.-1995. godine), uz pomoć američke administracije. Od 1. do 21. novembra 1995. godine je održana konferencija u američkom vojnoj bazi kod Dejtona.

Učesnici pregovora bili su tadašnji predsjednici BiH, Srbije i Hrvatske - Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, te glavni američki posrednik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazumom koji je zvanično potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine predviđen je i Ustav Bosne i Hercegovine, koji predstavlja Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, u kojem je dogovoreno da zemlja ima dva entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska)., kojim je 21. novembra 1995. uspostavljen mir, nakon gotovo četiri godine rata.

No, osim što je zaustavio stradanja, taj sporazum donio je BiH etnički podijeljen, ispolitiziran obrazovni sistem, s različitim nastavnim planovima i tumačenjima događaja iz proteklog rata.

Simbolom podjela u školskim klupama postao je obrazovni sistem u centralnim i južnim dijelovima zemlje, u kojima je prisutan fenomen "dvije škole pod jednim krovom"Praksa "dvije škole pod jednim krovom" u poslijeratnom periodu u BiH zabilježena je u 28 mjesta i 56 škola, navedeno je u Izvještaju OSCE-a iz 2018. godine.

Uvedena je uz podršku dijela međunarodne zajednice. Cilj je bio u istoj zgradi okupiti djecu različite etničke pripadnosti koja su prethodno odvojeno pohađala nastavu.

Ustavni sud BiH je 15. jula 2021. godine utvrdio diskriminaciju djece u školama koje rade po oovm principu u Srednjobosanskom kantonu.

Zaključio je da su ranije presude nižestepenih sudova — kojima je utvrđeno da nema diskriminacije — prekršile odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije, posebno u dijelu koji se odnosi na pravo na obrazovanje i opću zabranu diskriminacije.

U augustu 2021. godine Vrhovni sud donio je odluku kojom je obavezao Ministarstvo obrazovanja SBK da u roku od 30 dana formira integrirane, multikulturne škole.

Tom odlukom, između ostalog, zatraženo je uspostavljanje škola s jedinstvenim nastavnim planom i programom, uz puno poštivanje prava djece da se obrazuju na maternjem jeziku..

Riječ je o školama u kojima, po različitim nastavnim programima, djeca bošnjačke nacionalnosti nastavu pohađaju u jednom dijelu, a učenici hrvatske u drugom dijelu zgrade.

Odvojeni pod istim krovom

Pripadnici nacija

Prisjećajući se đačkog doba, Mostarka Ella kaže da se na nastavi nije mnogo učilo o ratu 90-ih, niti konkretnim podacima poput Dejtonskog mirovnog sporazuma.

"Bilo je to vrlo sterilno. Spominjalo se kad se rat desio i kad je potpisan Dejton, i to je to. Nije bilo priče tko je kriv, a ko nevin, dok o zločinima nismo ništa učili. Možda je to bilo i dobro, jer kao društvo nismo imali kapacitete da pristupamo tim temama".

Unatoč tome, podjele su se, kako kaže, osjećale na svakom koraku.

"Pogotovo za mene kao dijete iz 'mješovitog braka'. Odrastali smo kao u bunilu, s nametanjem podjela i da smo pripadnici jedne, druge nacije. Tek sam na fakultetu osvijestila da taj naš Dejtonski sporazum nije demokratski, iako smo to prihvaćali kao stvarnost u kojoj živimo i nismo je preispitivali", kaže ona.

PODSJEĆAMO Mostar i podjele: Život 'između dvije vatre'

Ella danas radi kao profesorica psihologije i sociologije u jednoj mostarskoj srednjoj školi.

"Donedavno nisam bila svjesna koliko me je taj sistem oblikovao, ali u dobrom smislu, jer su taj inat i bunt ostali u meni i to me motivira da se borim za prave stvari. Danas sam ponosna kako se nisam dala, ali je mnogo mojih vršnjaka 'pucalo' pod tim pritiskom društva".

Ipak, kaže da je situacija u gradu koji je u postejdtonskoj BiH postao sinonim za etničke podjele danas malo bolja.

"Mislim da ta prisilna podjela najviše dolazi od sistema. Bolnice su nam podijeljene, škole, vrtići i sve što vam padne na pamet imamo udvoje, samo MUP je jedan", kaže ona.

Zbog moratorija Vijeća Evrope, učenici osnovnih škola u BiH do 2018. nisu učili o ratu, dok im je u današnjim udžbenicima različito interpretiran.

Dvadesetogodišnji Aljoša iz Banjaluke ističe da obrazovni sistemi u BiH predstavljaju različite verzije i perspektive rata iz 90-ih. No, tvrdi da su mladi izloženi i većim utjecajima, iz drugih izvora koji bez ikakve zadrške promoviraju podjele.

"Smatram da je mnogo jača doktrina vladala neposredno poslije rata i da je u nekim ruralnim sredinama i dalje prisutna. Međutim, u urbanim sredinama ne osjeća se tolika polarizovanost", kaže Aljoša.

Smatra da razdvojene škole mlade nisu oblikovale na loš način, ali ih nisu ni ujedinile.

"Trebalo bi da postoji jedinstveni nastavni plan i program koji bi mladima ponudio jedinstvenu sliku historijskih događaja i društvenog konteksta. Međutim, u sadašnjoj političkoj klimi sumnjam da bi takav program mogao zaživjeti", ističe Aljoša.

Čitajte:

Borci iz RS kroje nastavu iz istorije: 'Bitke i stradanja Srba u udžbenike'Tri decenije od rata tenkovi i bitke u školama u BiH'Srpsko jedinstvo' obavezno u školama Srbije

Škole kao politički poligoni

U publikaciji "Obrazovne politike u postdejtonskoj BiH: sekularno obrazovanje u raljama etnopolitike", Stefan Elezović opisuje škole kao "inkubatore kleronacionalističkih ideja, secesionističkih aspiracija i diskriminatornih nazora lokalnih politika".

"To jest svjetonazora aktuelnih vladajućih političkih struja koje od školskih učionica prave poligone za obuku vlastitih kadrova", naveo je Elezović, koji je doktorand na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci.

Elezović za RSE kaže da je obrazovni sistem u BiH, kao i cjelokupna kulturna politika, u potpunosti podređen etno-politici koje mladima nameću teme iz ratne prošlosti.

"Mi smo u 2025. i te teme se vežu za prethodni vijek i nisu predmet njihovog interesovanja, ma koliko im se nametale od zvanične politike", kaže on.

"Kroz muziku i filmove, generalno umjetnost, mnogo sadržaja je upućivalo na pomirenje, na univerzalnost žrtve i zajednički život. Imate te kohezivne elemente kod recimo Frenkieja, Ede Maajke, Marčela i ta kultura više je oblikovala mlade nego obrazovni sistem", kaže Elezović.

Čitajte: Zašto mladi znaju više o 'nama i njima' nego o historiji? 

No, iako su mladi spremni na dijalog i promjene, kaže da problem predstavlja što takve pokušaje blokira sistem koji ne prihvaća one koji su kritički nastrojeni.

"Imamo sistemsku politiku koja je orijentisana ka podjeli i to se provodi 30 godina. Oni koji se u njega ne uklapaju, koji drugačije misle mogu samo da potraže budućnost u inostranstvu. Primjećujem da mlade generacije ne naginju radikalizmu. No, isto tako nisu spremni da se aktiviraju u demokratskim procesima i apolitični su".

'Svima je dosta'

Tri decenije od završetka rata, brojna istraživanja pokazuju da generacije mladih odrastaju u etnički homogenim zajednicama, izolirani i s malo znanja o "drugima".

Iz međunarodne zajednice godinama u BiH stižu upozorenja da politička instrumentalizacija može dovesti do dodatnog otuđivanja djece, u ionako podijeljenim školama.

Obrazovanje funkcionira na način da nemaju priliku posjetiti i upoznati svoje vršnjake, upozoreno je u istraživanju o interkulturalnom dijalogu koji je 2021. objavio UNDP.

No, mladi s kojima je razgovarao RSE tvrde da ruše nametnute imaginarne granice.

Dvadesetdvogodišnja Mia iz Sarajeva kaže za RSE da se u razgovoru rijetko dotiču tema o ratu, ali da im se one konstatno nameću u političkim narativima.

"Mladi se time ne zamaraju, što je odlično, jer nisam doživjela da se negdje osjećam nedobrodošlo. Problem je što se u školama uči različito, no to i nije toliko bitno, jer je tu i pitanje odgoja, odnosno kako su roditelji uticali. Kakvo god obrazovanje bilo, u kući smo naučeni da nekoga voliš ili ne", kaže ona.

Ova Sarajka ističe da su mladi umorni od guranja u prošlost i plašenja sa "zveckanjem oružja".

"Hajde da se ujedinimo i da napredujemo. Nismo ni bili tada rođeni, a vraćaju nas unazad i svako se drži svoje strane. Svaki drugi dan na vijestima slušamo priče o ratu i prijetnje da li će se opet desiti. Mi koji nismo doživjeli rat, jednako strahujemo baš zbog toga što konstatno slušamo o tome. Naše generacije bi mogle da to riješe, ali da li će to stariji dopustiti, ne znam baš", kaže Mia.

Perspektiva u Kozarcu: Rat je pogrešan i nepotreban - mir je bitniji od mržnje

Mladi iz različitih gradova BiH u razgovoru za RSE kažu da rješenje vide u aktivizmu i zajedničkim interesima, tvrdeći da se mostovi, koji su srušeni prije njihovog rođenja, mogu graditi na individualnom nivou.

"Moja generacija nema problem s tim hoće li neko pričati hrvatski, bosanski, srpski, pisati latinicu ili ćirilicu. Sistem traži taj purizam, neko opredjeljenje u jeziku ili religije. Sve je to nametnuo mišljenje ili politike ili roditelja", kaže 23-godišnji Mak Ademović iz Sarajeva.

"Sistem traži purizam, neko opredjeljenje u jeziku ili religiji", kaže Mak Ademović iz Sarajeva.

Mladi ne samo da teško pronalaze način da se odupru nametnutim stavovima i narativima, već osjećaju i teret očekivanja da poprave sistem koji su starije generacije urušile.

"Postoji mogućnost da se popravi i da nove generacije dobiju priliku da saznaju sve strane priča. Mislim da su mladi za to spremni. Nisam osjetio nikakvu mržnju gdje god dođem, zbog toga ko sam i odakle sam. Ali osjetim nametnutu tenziju kao da ja moram nešto da ispravim, a nisam to ni urušio. Sistem samo treba ispraviti da nas ne razdvaja, nego da nas uči da smo jednaki, informisani o prošlosti i da s njom živimo", ističe on.

• Ustavna diskriminacija u 'dvije škole pod jednim krovom'

Sva ministarstva obrazovanja u BiH usvojila su smjernice koje je 2006. dalo Vijeće Evrope za pisanje i ocjenu udžbenika historije za osnovne i srednje škole.

One, među ostalim, propisuju da udžbenici trebaju biti objektivni, naučno utemeljeni, te usmjereni na stvaranje razumijevanja i pomirenje u BiH.

No, praksa je godinama potpuno drugačija. U udžbenicima je prisutno selektivno iznošenje činjenica, apostrofiranje žrtve vlastitog naroda i minimiziranje ili potpuno ignoriranje žrtava drugih naroda, te izbjegavanje navođenja krivice pojedinaca iz vlastitog naroda.

"Kretaori obrazovnih politka forsiraju to pitanje iz političkog interesa i zbog instrumentaliziranja narativa o 90-ima. To je pravac koji je posljedica dejtonskog uređenja BiH, da imamo tri paralelna, isključiva sistema, koji nemaju dodira jedni s drugima i koji odvajaju djecu", kaže Melisa Forić, autorica izvještaja "Podijeljena prošlost za podijeljenu budućnost!?".

'Gdje ti je deda poginuo u ratu, to ti određuje istoriju'

Dugoročne posljedice su, kako kaže, da mladi iz različitih etničkih grupa, zbog straha i stereotipa, neće imati želju za međusobnim upoznavanjem niti priliku da uče jedni o drugima.

"I sada djeca često nemaju priliku da čuju druge interpetacije, u školama koje su samo par kilometara udaljene od njihovih. To je paradoks koji živimo, svako unutar svog sistema obrazovanja. Krećemo se u nekom mraku, u kome uživaju tek političari s obzirom na to da im to produžava djelovanja", kaže ona.

Iako nema preciznih podataka koliko je mladih napustilo BiH u proteklim godinama, istraživanja pokazuju da o privremenom ili trajnom odlasku razmišlja svaka druga mlada osoba. Među razlozima su politička i ekonomska nestabilnost.