Dana 31. jula i 1. avgusta, stotine zvaničnika i političara okupit će se u Finskoj kako bi obilježili 50. godišnjicu Helsinškog završnog akta.
Taj sporazum predstavljao je svojevrsni vrhunac hladnog rata, kada je 35 zemalja – uključujući Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države – postiglo dogovor o brojnim principima nakon dvogodišnjih pregovora poznatih kao Konferencija za evropsku sigurnost i saradnju (KSSE).
Ovaj proces oblikovao je geopolitičku arhitekturu šireg evropskog kontinenta i postavio temelje za ono što će, nakon pada SSSR-a, postati Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE).
Na prvi pogled, čini se da ima mnogo toga što bi trebalo proslaviti.
I Finska, koja je simbolično preuzela predsjedavanje OSCE-om početkom godine, ozbiljno pristupa ovoj godišnjici.
Dana 31. jula, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski i generalni sekretar UN-a Antonio Guterres održat će glavne govore u Helsinkiju, nakon čega će uslijediti brojni paneli na visokom nivou na kojima će se raspravljati o budućnosti OSCE-a pod temom: Poštovanje, Odgovor, Priprema.
Finsko predsjedavanje takođe će iskoristiti priliku da pokrene fond "Helsinki+50", inicijativu usmjerenu na jačanje dobrovoljnog finansiranja ove organizacije sa sjedištem u Beču.
Ipak, mnogi se pitaju da li OSCE i dalje ispunjava svoju prvobitnu svrhu.
Veliki sporazum
Helsinški završni akt je još davne 1975. godine predstavljao svojevrsni "veliki sporazum" između demokratskog Zapada i komunističkog Istoka.
U Moskvi je dogovor bio proslavljen jer je potvrdio tadašnje evropske granice kao legitimne i nepovredive. To je značilo nastavak sovjetske dominacije nad državama Varšavskog pakta i de facto, ako ne i de jure, priznanje aneksije baltičkih država.
Međutim, sporazum je uspostavio i tri tzv. korpe buduće saradnje između Istoka i Zapada: politička i vojna pitanja, ekonomska i naučna saradnja, i, možda najvažnije, ljudska prava.
Iako je Sovjetski Savez isprva smatrao da je "pobijedio", dugoročno gledano, Zapad je izašao kao veći dobitnik – ponajviše zahvaljujući trećoj korpi, koja je potakla međunarodni pokret za ljudska prava širom tadašnjeg blokovskog svijeta.
čitajte Kako je fotograf prije 30 godina uhvatio Baltički putTaj je pokret inspirisao "Solidarnost" u Poljskoj, Baltički put u Estoniji, Latviji i Litvaniji, te Povelju 77 u Čehoslovačkoj – pokrete koji su pomogli da se sruši Gvozdena zavjesa i ubrza raspad Sovjetskog Saveza.
Formiranjem OSCE-a 1990-ih, treća korpa o ljudskim pravima dodatno je proširena i uključuje zaštitu nacionalnih manjina, slobodu medija, te Kancelariju za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR), koja i danas postavlja standarde za misije posmatranja izbora.
U pismu upućenom 57 zemalja članica OSCE-a, u koje je Radio Slobodna Evropa (RSE) imao uvid, finski ambasador pri OSCE-u Vesa Hakkinen pozvao je na obilježavanje u Helsinkiju i napisao:
"Helsinški završni akt ponudio je novi pristup upravljanju tenzijama i sprečavanju sukoba, postavljajući sveobuhvatan skup dogovorenih principa i obaveza koje trebaju voditi ne samo odnose među državama, već i unutar njih. Pedeset godina kasnije, principi i obaveze OSCE-a ostaju ključni dio evropskog sigurnosnog poretka."
Da li to još vrijedi – sve je češća tema rasprava.
Graditelj mostova?
Potreba za konsenzusom unutar organizacije istakla je njene nedostatke, naročito jer je Rusija, koja djeluje revanšistički i u usponu, godinama stavljala na test cijelu strukturu poslijeratnog evropskog poretka nakon hladnog rata.
Mandat misije OSCE-a u Gruziji nije produžen 2009. godine, godinu dana nakon ruske invazije na tu kavkasku republiku. Kasnije priznanje otcijepljenih gruzijskih regija Abhazije i Južne Osetije od strane Moskve dodatno je potkopalo organizaciju.
Kada je Rusija 2014. nasilno anektovala Krim i zauzela dijelove istočne Ukrajine, Moskva je u početku dozvolila ograničenu misiju OSCE-a za nadzor, ali je ta misija u potpunosti ukinuta ubrzo nakon početka sveobuhvatne invazije 2022. godine.
Tri bivša člana nadzorne misije OSCE-a i dalje su u nezakonitom ruskom zarobljeništvu, a organizacija je do sada postigla vrlo malo napretka za njihovo oslobađanje.
Ovakav razvoj događaja naveo je i druge zemlje da odbace neke od ustaljenih mehanizama organizacije.
Kancelar Zapadne Njemačke Helmut Schmidt (lijevo), lider Istočne Njemačke Erich Honecker (drugi s lijeva) i američki predsjednik Gerald Ford na Konferenciji o evropskoj sigurnosti i saradnji u Helsinkiju, 1975.
Tako je i Minska grupa OSCE-a, osnovana s ciljem pronalaska mirnog rješenja između Armenije i Azerbejdžana u vezi sa Nagorno-Karabahom, postala beskorisna nakon što je Baku 2023. zauzeo cijelu teritoriju, a azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev otvoreno pozvao na njeno raspuštanje.
Kao rezultat toga, budžet OSCE-a i dalje je blokiran, jer Azerbejdžan uskraćuje odobrenje sve dok se sve institucije povezane s Minskom grupom ne ukinu.
Uprkos svemu tome, u Beču se ne vodi stvarna rasprava o suspenziji Rusije (ili bilo koje druge države, u tom slučaju). Umjesto toga, nekoliko zvaničnika OSCE-a izjavilo je za RSE da su dijalog i "otvoreni kanali komunikacije" među svim zemljama učesnicama i dalje ključni.
Pripremajući se za sastanak u Helsinkiju, finska delegacija pri OSCE-u poslala je poziv svim državama da tokom proljeća učestvuju u "diskusijama u malim grupama", u kojima bi se raspravljala pitanja poput: kako se međusobno pozvati na odgovornost, da li je potreban minimalan nivo povjerenja za funkcionisanje OSCE-a, i može li organizacija uopšte biti "graditelj mostova".
U junu je poslan novi finski dopis, u koji je RSE imao uvid, a koji sumira te rasprave. Iz njega je jasno da vjerovatno neće doći do većih promjena, ako ih uopšte i bude.
'Frustracije zbog pravila konsenzusa'
Jedan od zaključaka bio je da je "iako poželjno, povjerenje nije uslov za dijalog". Drugi, naizgled kontradiktoran, nalaz bio je da su "učesnici potvrdili trajnu važnost i relevantnost principa i obaveza OSCE-a, čak i dok se oni krše, najteže kroz ruski agresorski rat protiv Ukrajine".
Kada je riječ o odgovornosti, čak je priznato da OSCE "ne može nametnuti poštovanje svojih principa".
U pismu se takođe navodi da su mnogi "izrazili frustraciju zbog pravila konsenzusa", ali se ističe i da "mnogi jasno smatraju da je konsenzus suština OSCE-a i važan garant uključivog odlučivanja".
Dakle, iako se priznaje frustracija, konsenzus se i dalje vidi kao temeljni princip.
Nije iznenađujuće što se u dokumentu zaključuje da "ovo nije trenutak za velike reforme". Ipak, većina učesnika pozvala je na male, postepene prilagodbe koje bi omogućile OSCE-u da efikasnije obavlja svoje osnovne funkcije.
Budućnost OSCE-a mogla bi se, umjesto toga, osloniti na "koaliciju voljnih", formiranu kako bi se zaobišla veta, što je praksa viđena i u mnogim drugim međunarodnim institucijama posljednjih godina.
Jedan takav primjer jeste Program podrške Ukrajini (SPU), koji vodi Sekretarijat OSCE-a, portfelj vanbudžetskih projekata.
Ideja se pojavila krajem juna 2022. godine, kada je Rusija blokirala konsenzus o produženju mandata OSCE-ovog koordinatora projekta u Ukrajini, punopravne terenske misije OSCE-a koja je djelovala od 1999.
Tu je i sve češće korištenje Moskovskog mehanizma OSCE-a, koji je aktiviran pet puta od početka ruske invazije na Ukrajinu prije tri godine, posljednji put radi dokumentovanja navodnih ruskih zločina nad ratnim zarobljenicima i civilnim zatočenicima.
čitajte Može li novi tribunal pozvati Rusiju na odgovornost zbog zločina u Ukrajini?Budući da za njegovo aktiviranje nije potreban konsenzus, misije utvrđivanja činjenica koje sprovode eksperti i naknadni izvještaji mogu biti korisni pred različitim sudovima, naročito pred novoosnovanim specijalnim tribunalom za zločin agresije protiv Ukrajine.
Da li će ovakva alternativna rješenja uspjeti održati relevantnost OSCE-a, pitanje je o kojem će se razmatrati i dugo nakon završetka obilježavanja godišnjice u Helsinkiju.