Povodom informacije da je Srbija sa Irakom potpisala novi ugovor o izvozu oružja i vojne opreme vrednom više od 100 miliona dolara, koju je dosta ponosno izneo ministar Dragan Šutanovac, nameće se pitanje može li Srbija sama, bez kooperacije sa bivšim jugoslovenskim republikama, da obnovi proizvodnju i izvoz naoružanja i vojne opreme koju je imala nekadašnja Jugoslavija?
Marko Papić, analitičar STRATFOR-a, ugledne američke agencije za strateška istraživanja, smatra da to nije moguće bez udruživanja sa preduzećima iz susednih zemalja.
“Jedan ugovor sa Irakom ne znači ponovno rođenje srpske vojne industrije, ali ima nekih indicija da Beograd pokušava da za vojni eksport pridobije i Zagreb. Ako bi se u tom pogledu nešto realizovalo, bilo bi to svakako korisno, jer bi povezalo veoma značajne vojne eksportne sekore ovih dveju zemalja. To bi bila neka vrsta mini zajednice uglja i čelika koja je svojevremeno povezala Nemačku i Francusku”, objašnjava Papić i dodaje:
“Zašto ovaj posao može imati budućnost? Zato što bi mnogim zemljama trećeg sveta odgovaralo da uvoze naoružanje iz država koje nemaju geopolitičke interese u njihovom regionu. Primera radi, Irak je veoma zainteresovan za uvoz oružja iz zemlje kao što je Srbija, zato što Srbija nema nikakve geopolitičke interese u Iraku, pa ta zemlja ne bi bila politički talac vojnog uvoza iz Srbije, što bi joj se moglo dogoditi ako bi u sličan dil ušla sa, recimo, Sjedinjenim Državama ili Rusijom. Dakle, tržište i potražnja za srpskim naoružanjem definitivno postoji. Sad, međutim, sledi pitanje može li to Srbija postići sama. Izgleda da ne može, čime se i može objasniti njen pokušaj uspostavljanja balkanske kooperacije u toj oblasti. Ostalo je da se vidi šta će od toga na kraju ispasti, da li će Hrvatska i Bosna pozitivno ili negativno odgovoriti na taj izazov."
Sličnog mišljenja je i vojni analitičar Zoran Dragišić:
“Srbija ima kapacitete za izvoz streljačkog naoružanja, municije… i za proizvodnju još nekih sistema naoružanja i vojne opreme. Međutim, da bi se Srbija u punom kapacitetu vratila na ona tržišta u kojima je nekada prisutna bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i da bi neko naoružanje kao što je, recimo, tenk T-84 ili još neki sistemi naoružanja mogli da se kompletiraju, bilo bi neophodno da se u taj proces uključe i preduzeća iz bivših jugoslovenskih republika. Tako da bi kooperacija bivših jugoslovenskih republika i pokušaj da se obnovi proizvodnja naoružanja i vojne opreme koju je nekada imala SFRJ, zapravo bila odlična šansa za sve zemlje. Mislim da bismo mnogo lakše i efikasnije nastupali na tržištu, pre svega, takozvanog trećeg sveta, što bi donelo ogromnu korist svakoj pojedinačnoj državi.”
Marko Papić, analitičar STRATFOR-a, ugledne američke agencije za strateška istraživanja, smatra da to nije moguće bez udruživanja sa preduzećima iz susednih zemalja.
“Jedan ugovor sa Irakom ne znači ponovno rođenje srpske vojne industrije, ali ima nekih indicija da Beograd pokušava da za vojni eksport pridobije i Zagreb. Ako bi se u tom pogledu nešto realizovalo, bilo bi to svakako korisno, jer bi povezalo veoma značajne vojne eksportne sekore ovih dveju zemalja. To bi bila neka vrsta mini zajednice uglja i čelika koja je svojevremeno povezala Nemačku i Francusku”, objašnjava Papić i dodaje:
“Zašto ovaj posao može imati budućnost? Zato što bi mnogim zemljama trećeg sveta odgovaralo da uvoze naoružanje iz država koje nemaju geopolitičke interese u njihovom regionu. Primera radi, Irak je veoma zainteresovan za uvoz oružja iz zemlje kao što je Srbija, zato što Srbija nema nikakve geopolitičke interese u Iraku, pa ta zemlja ne bi bila politički talac vojnog uvoza iz Srbije, što bi joj se moglo dogoditi ako bi u sličan dil ušla sa, recimo, Sjedinjenim Državama ili Rusijom. Dakle, tržište i potražnja za srpskim naoružanjem definitivno postoji. Sad, međutim, sledi pitanje može li to Srbija postići sama. Izgleda da ne može, čime se i može objasniti njen pokušaj uspostavljanja balkanske kooperacije u toj oblasti. Ostalo je da se vidi šta će od toga na kraju ispasti, da li će Hrvatska i Bosna pozitivno ili negativno odgovoriti na taj izazov."
Sličnog mišljenja je i vojni analitičar Zoran Dragišić:
“Srbija ima kapacitete za izvoz streljačkog naoružanja, municije… i za proizvodnju još nekih sistema naoružanja i vojne opreme. Međutim, da bi se Srbija u punom kapacitetu vratila na ona tržišta u kojima je nekada prisutna bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i da bi neko naoružanje kao što je, recimo, tenk T-84 ili još neki sistemi naoružanja mogli da se kompletiraju, bilo bi neophodno da se u taj proces uključe i preduzeća iz bivših jugoslovenskih republika. Tako da bi kooperacija bivših jugoslovenskih republika i pokušaj da se obnovi proizvodnja naoružanja i vojne opreme koju je nekada imala SFRJ, zapravo bila odlična šansa za sve zemlje. Mislim da bismo mnogo lakše i efikasnije nastupali na tržištu, pre svega, takozvanog trećeg sveta, što bi donelo ogromnu korist svakoj pojedinačnoj državi.”