Dok predsednik Srbije Boris Tadić nastavlja da proziva najbogatije domaće biznismene da vrate zemlji deo bogatstva koje su devedesetih godina stekli, a ministarka finansija već uz osmeh najavljuje promene poreskih zakona kako bi se više zahvatalo iz džepova kluba bogatih, ekonomski eksperti upozoravaju da predsednikova politička akcija može zemlji doneti politički i ekonomski bumerang-efekat.
Nakon letošnjeg poziva srpskim tajkunima da izgrade bar jedan „tajkunski most“ u znak zahvalnosti za prve milione iz devedesetih čije poreklo, uzgred, demokratska post-oktobarska vlast nikad nije ni ispitivala, nego im je, naprotiv, širom otvorila vrata da se properu i umnože, predsednik Srbije rešio je pre nekoliko dana da poziv obnovi.
Da li mu je delovalo da ga novobogataši letos nisu ozbiljno shvatili ili zašto – tek Tadić ih je ponovo pozvao – mada bi ton pre sugerisao termin „prozvao“ – da pokažu odgovornost i podele teret ekonomske krize sa siromašnim narodom. Istovremeno je Vladi preporučio promenu poreskih zakona kako bi se dublje zahvatalo iz džepova tajkuna, što je ministarka finansija Dijana Dragutinović, o kojoj ima mišljenja da u ekonomiji ne vidi dalje od budžeta, jedva dočekala, pošto, za razliku od kolege joj Dinkića, veoma veruje da je povećanje poreza odskočna daska za rast posrnule srpske privrede.
Kad god je Dragutinović najavila povećanje PDV-a, Dinkić je gotovo u istom satu rekao da ga neće biti, ali ovog puta na njene najave većih poreza za klasu bogatih nije reagovao. Verovatno zato što retko ko, pa i on, ima kuraži da „stane na crtu“ predsedniku Tadiću, o kome Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) u nedavno objavljenoj analizi kaže da je politička ličnost koja ima apsolutnu vlast u zemlji i da je „u Srbiji ...došlo do uvođenja predsedničkog sistema bez provođenja ustavnih promena“.
Tadić i Dragutinovićeva, međutim, nisu usamljeni u stavu da poreze treba povećati. Slede ih i drugi njihovih partijskih boja. Poslanik Demokratske stranke i bivši ministar za privatizaciju Aleksandar Vlahović ocenjuje da poreska stopa na dividende treba da bude viša.
“Do pre godinu i po dana on nije ni postojao, bio je ravan nuli, a od pre godinu i po dana promenom poreskih zakona uvedeno je oporezivanje dividendi u iznosu od deset odsto”, kaže Vlahović.
Strah od narastajućeg socijalnog gneva
Od čitavog medijskog spektakla prozivanja bogataša verovatno neće biti ništa, a i ako bude, stvari će pre ići ka povećanju progresivnosti poreza nego o ponovnom ubiranju ekstraprofita, kaže za Radio Slobodna Evropa Vladimir Gligorov, saradnik Bečkog instituta za međunarodnu uporednu ekonomiju.
„U normalnim okolnostima, međutim, to se ne može odnositi na jednu, drugu ili treću konkretnu ličnost. U Srbiji je, doduše, problem što između malog broja biznismena i svih vlada praktično postoji jedna tesna veza, pa se onda sve to identifikuje kao porez na jednog, drugog ili trećeg čoveka, na šta, uostalom, to može i da se svede s obzirom da broj bogatih ljudi u Srbiji i nije tako veliki“, kaže Gligorov.
Postavlja se i pitanje zašto baš sada napetost na relaciji predsednik Srbije - krupni biznismeni. Je li ta napetost stvarna ili spinovana.
Tadićevo prozivanje srpskih bogatih biznismena je politička akcija koja nosi velike rizike, ocenjuje za Radio Slobodna Evropa Dimitrije Boarov, ekonomski analitičar nedeljnika “Vreme”. A upitan zašto je lansirana baš u ovom trenutku, sagovornik našeg radija kaže:
“Politička klasa Srbije oseća strah od narastajućeg socijalnog gneva, pa je priblegla onom starom sistemu da preusmeri taj socijalni gnev na nove botataše. Ima tu i jedna relativno racionalna dimenzija. Naime, Štefan File je doneo u Srbiju jedan paket od 5000 pitanja. Deo tih pitanja odnosi se na nove bogataše i na ponašanje države prema određenim stranim investitorima – mislim na WAZ i neke druge. Tadić mora da pritisne i te nove bogataše da bi obezbedio neke adekvatne odgovore i prema Evropi, zato što je EU primetila da postoje privilegije za određeni krug poslovnih ljudi u Srbiji. Međutim, ovo kako je formulisano pre liči više na rat protiv bogatih, odnosno, na pokušaj da se taj društveni gnev, kao što rekoh, preusmeri sa političke klase na njih”, ocenjuje Boarov.
Par okota miševa
Da bogati ljudi Srbije imaju određene privilegije sigurno je tačno, dodaje ovaj naš sagovornik, ali “te privilegije nisu toliko institucionalne koliko su faktičke, tako da vlast bez ikakve promene postojećih poreskih zakona, ako bi ih zaista i sprovodila, može da utera poreze, odnosno, da natera kompanije bogatih ljudi da plaćaju poreze, čime bi se smanjio veliki spisak od 150 firmi-poreskih dužnika koje ne plaćaju poreze na adekvatan i regularan način”.
I drugi ekonomski eksperti plaše se da se Srbiji najavljene mere mogu obiti o glavu.
Veći deo siromašne Srbije voleo bi da vidi kako neko bogat propada, kaže istraživač Centra za slobodno tržište Aleksandar Stevanović, ali upozorava:
“To bi se, međutim, obilo o glavu prvo najsiromašnijima, a ne najbogatijima jer bi izgubili posao. Istovremeno bi to rasteralo investitore za jedan duži period. To je kao da ubijete vola za jedan odrezak, a ostatak bacite. Odrezak je lep, ali posle nemate šta da jedete”.
Da se Srbiji ova politička kampanja može vratiti kao bumerang, boji se i Boarov.
“Po mom mišljenju, radi se o jednoj političkoj akciji koja nosi velike rizike – i političke – a ne verujem da ima bilo kakve ekonomske koristi od takve akcije. To, bojim se, može izazvati strah i kod onih koji su već ovde investirali, bekstvo kapitala iz Srbije, a, dakako, to bi demotivisalo i neke potencijalne investitore da ulažu u Srbiju”, upozorava Boarov.
Reagujući na najavu ministarstva finansija da će u nove zakone biti uvedena iskustva koja su dala rezultate u zapadnim zemljama čije firme su registrovane u tzv. poreskim rajevima, on upozorava da ne bi bilo pametno prepisivati ta iskustva.
“Kad se Kanada ili Nemačka ili čak i Sjedinjene Države bore protiv tih off-shore kompanija – to je jedna priča, a druga je priča kada jedna nerazvijena zemlja koja vapi za stranim kapitalom u to krene. Ali, u Srbiji postoji specifičan problem, koji nije razvijen na zapadu ili u razvijenim ekonomijama – a to je da domicilni građani zloupotrebljavaju privilegije koje dobija strani kapital. Znači, ako date stranom kapitalu preterane privilegije, onda cela domaća privreda počinje da se registruje u inostranstvu da bi iskoristila te privilegije. U tom smislu, problem nije baš jednostavan, ali je on dobio političku interpretaciju koja je, po mom mišljenju, vrlo rizična”, ocenjuje Boarov.
Upitan da li će sve ovo završiti u skladu sa onom “tresla se gora – rodio se miš”, Aleksandar Stevanović lapidarno odgovara:
“Pa, imali smo već par okota miševa i na tome se i završilo. Ne verujem da će sad biti drugačije”.
*****
Mogao bi vas interesovati i ovaj tekst:
Država u obračunu protiv tajkuna
Nakon letošnjeg poziva srpskim tajkunima da izgrade bar jedan „tajkunski most“ u znak zahvalnosti za prve milione iz devedesetih čije poreklo, uzgred, demokratska post-oktobarska vlast nikad nije ni ispitivala, nego im je, naprotiv, širom otvorila vrata da se properu i umnože, predsednik Srbije rešio je pre nekoliko dana da poziv obnovi.
Da li mu je delovalo da ga novobogataši letos nisu ozbiljno shvatili ili zašto – tek Tadić ih je ponovo pozvao – mada bi ton pre sugerisao termin „prozvao“ – da pokažu odgovornost i podele teret ekonomske krize sa siromašnim narodom. Istovremeno je Vladi preporučio promenu poreskih zakona kako bi se dublje zahvatalo iz džepova tajkuna, što je ministarka finansija Dijana Dragutinović, o kojoj ima mišljenja da u ekonomiji ne vidi dalje od budžeta, jedva dočekala, pošto, za razliku od kolege joj Dinkića, veoma veruje da je povećanje poreza odskočna daska za rast posrnule srpske privrede.
Kad god je Dragutinović najavila povećanje PDV-a, Dinkić je gotovo u istom satu rekao da ga neće biti, ali ovog puta na njene najave većih poreza za klasu bogatih nije reagovao. Verovatno zato što retko ko, pa i on, ima kuraži da „stane na crtu“ predsedniku Tadiću, o kome Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) u nedavno objavljenoj analizi kaže da je politička ličnost koja ima apsolutnu vlast u zemlji i da je „u Srbiji ...došlo do uvođenja predsedničkog sistema bez provođenja ustavnih promena“.
Tadić i Dragutinovićeva, međutim, nisu usamljeni u stavu da poreze treba povećati. Slede ih i drugi njihovih partijskih boja. Poslanik Demokratske stranke i bivši ministar za privatizaciju Aleksandar Vlahović ocenjuje da poreska stopa na dividende treba da bude viša.
“Do pre godinu i po dana on nije ni postojao, bio je ravan nuli, a od pre godinu i po dana promenom poreskih zakona uvedeno je oporezivanje dividendi u iznosu od deset odsto”, kaže Vlahović.
Strah od narastajućeg socijalnog gneva
Od čitavog medijskog spektakla prozivanja bogataša verovatno neće biti ništa, a i ako bude, stvari će pre ići ka povećanju progresivnosti poreza nego o ponovnom ubiranju ekstraprofita, kaže za Radio Slobodna Evropa Vladimir Gligorov, saradnik Bečkog instituta za međunarodnu uporednu ekonomiju.
„U normalnim okolnostima, međutim, to se ne može odnositi na jednu, drugu ili treću konkretnu ličnost. U Srbiji je, doduše, problem što između malog broja biznismena i svih vlada praktično postoji jedna tesna veza, pa se onda sve to identifikuje kao porez na jednog, drugog ili trećeg čoveka, na šta, uostalom, to može i da se svede s obzirom da broj bogatih ljudi u Srbiji i nije tako veliki“, kaže Gligorov.
Postavlja se i pitanje zašto baš sada napetost na relaciji predsednik Srbije - krupni biznismeni. Je li ta napetost stvarna ili spinovana.
Politička klasa Srbije oseća strah od narastajućeg socijalnog gneva, pa je priblegla onom starom sistemu da preusmeri taj socijalni gnev na nove botataše. Ima tu i jedna relativno racionalna dimenzija, kaže Dimitrije Boarov.
“Politička klasa Srbije oseća strah od narastajućeg socijalnog gneva, pa je priblegla onom starom sistemu da preusmeri taj socijalni gnev na nove botataše. Ima tu i jedna relativno racionalna dimenzija. Naime, Štefan File je doneo u Srbiju jedan paket od 5000 pitanja. Deo tih pitanja odnosi se na nove bogataše i na ponašanje države prema određenim stranim investitorima – mislim na WAZ i neke druge. Tadić mora da pritisne i te nove bogataše da bi obezbedio neke adekvatne odgovore i prema Evropi, zato što je EU primetila da postoje privilegije za određeni krug poslovnih ljudi u Srbiji. Međutim, ovo kako je formulisano pre liči više na rat protiv bogatih, odnosno, na pokušaj da se taj društveni gnev, kao što rekoh, preusmeri sa političke klase na njih”, ocenjuje Boarov.
Par okota miševa
Da bogati ljudi Srbije imaju određene privilegije sigurno je tačno, dodaje ovaj naš sagovornik, ali “te privilegije nisu toliko institucionalne koliko su faktičke, tako da vlast bez ikakve promene postojećih poreskih zakona, ako bi ih zaista i sprovodila, može da utera poreze, odnosno, da natera kompanije bogatih ljudi da plaćaju poreze, čime bi se smanjio veliki spisak od 150 firmi-poreskih dužnika koje ne plaćaju poreze na adekvatan i regularan način”.
I drugi ekonomski eksperti plaše se da se Srbiji najavljene mere mogu obiti o glavu.
Veći deo siromašne Srbije voleo bi da vidi kako neko bogat propada, kaže istraživač Centra za slobodno tržište Aleksandar Stevanović, ali upozorava:
To bi se, međutim, obilo o glavu prvo najsiromašnijima, a ne najbogatijima jer bi izgubili posao. Istovremeno bi to rasteralo investitore za jedan duži period, ocena je Aleksandra Stevanovića.
“To bi se, međutim, obilo o glavu prvo najsiromašnijima, a ne najbogatijima jer bi izgubili posao. Istovremeno bi to rasteralo investitore za jedan duži period. To je kao da ubijete vola za jedan odrezak, a ostatak bacite. Odrezak je lep, ali posle nemate šta da jedete”.
Da se Srbiji ova politička kampanja može vratiti kao bumerang, boji se i Boarov.
“Po mom mišljenju, radi se o jednoj političkoj akciji koja nosi velike rizike – i političke – a ne verujem da ima bilo kakve ekonomske koristi od takve akcije. To, bojim se, može izazvati strah i kod onih koji su već ovde investirali, bekstvo kapitala iz Srbije, a, dakako, to bi demotivisalo i neke potencijalne investitore da ulažu u Srbiju”, upozorava Boarov.
Reagujući na najavu ministarstva finansija da će u nove zakone biti uvedena iskustva koja su dala rezultate u zapadnim zemljama čije firme su registrovane u tzv. poreskim rajevima, on upozorava da ne bi bilo pametno prepisivati ta iskustva.
“Kad se Kanada ili Nemačka ili čak i Sjedinjene Države bore protiv tih off-shore kompanija – to je jedna priča, a druga je priča kada jedna nerazvijena zemlja koja vapi za stranim kapitalom u to krene. Ali, u Srbiji postoji specifičan problem, koji nije razvijen na zapadu ili u razvijenim ekonomijama – a to je da domicilni građani zloupotrebljavaju privilegije koje dobija strani kapital. Znači, ako date stranom kapitalu preterane privilegije, onda cela domaća privreda počinje da se registruje u inostranstvu da bi iskoristila te privilegije. U tom smislu, problem nije baš jednostavan, ali je on dobio političku interpretaciju koja je, po mom mišljenju, vrlo rizična”, ocenjuje Boarov.
Upitan da li će sve ovo završiti u skladu sa onom “tresla se gora – rodio se miš”, Aleksandar Stevanović lapidarno odgovara:
“Pa, imali smo već par okota miševa i na tome se i završilo. Ne verujem da će sad biti drugačije”.
*****
Mogao bi vas interesovati i ovaj tekst:
Država u obračunu protiv tajkuna