Dok su ruske snage opsjedale posljednje uporište ukrajinskog otpora u razorenom gradu Mariupolju, Ihor Titovski je u maju 2022. godine pripremao svoju porodicu na najgore, dajući im u emotivnom telefonskom pozivu upute za vlastitu sahranu.
"Rekao sam da nema potrebe za panikom: Samo preuzmite moje tijelo i sahranite ga", izjavio je za Radio Slobodna Evropa Titovski, tadašnji poručnik, a sada kapetan. "Bilo je bolno za moju majku to čuti, ali nije bilo drugog izlaza."
"Moralno, praktično svi preostali pripadnici... razumjeli su da nećemo preživjeti", rekao je u intervjuu. "Pitanje je bilo samo kada će se to desiti."
Međutim, sahrana ipak može pričekati.
Nedugo nakon tog poziva, Titovski i ostali Ukrajinci koji su se skrivali u čeličani Azovstal, mnogi od njih pripadnici brigade Azov, predali su se po naređenju iz Kijeva i pali u rusko zarobljeništvo, čime je Rusija učvrstila svoju kontrolu nad nekada prosperitetnim gradom, tri mjeseca nakon početka invazije.
Za Titovskog, koji je proveo 86 dana u Azovstalu, prava agonija je tek tada počela.
On i drugi zarobljenici su, kako kaže, pretrpjeli teška premlaćivanja, elektrošokove, izgladnjivanje i druge oblike zlostavljanja prije nego što je oslobođen u razmjeni zarobljenika 846 dana kasnije.
Kada je u septembru 2024. iz Bjelorusije prebačen natrag u Ukrajinu, težio je svega 50 kilograma.
Sretan što je preživio
Iz Mariupolja, Titovski i mnogi drugi pripadnici Azovske brigade prebačeni su u zatvor u Olenivki, u dijelu Donjecke oblasti koji je već dugo pod ruskom okupacijom.
Tamo je, kaže, jedva preživio jedan od najsmrtonosnijih pojedinačnih incidenata u ratu: snažne eksplozije koje su u noći između 28. i 29. jula 2022. usmrtile najmanje 50 zatvorenika.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nazvao je te eksplozije "namjernim ratnim zločinom Rusije".
Ujedinjene nacije su u januaru naredne godine raspustile misiju za utvrđivanje činjenica nakon što je Rusija ometala istragu, uništila fizičke dokaze i odbila dati UN-ovim posmatračima pristup mjestu događaja.
Titovski, koji sada ima 43 godine, kaže da je preživio pukom srećom.
Bio je raspoređen na stražu i upravo je izlazio napolje kada je eksplozija protresla njegovu baraku, izbacivši ga kroz vrata i povrijedivši mu ruku i nogu. Više puta se vraćao u zapaljenu zgradu, ali nije našao nikakve tragove svojih saboraca čiji su ležajevi bili blizu njegovog.
"Moj ležaj je bio drugi odozgo; prijatelj je spavao ispod mene. Kao da nikada nisu ni postojali", rekao je.
"Ušao sam tri ili četiri puta, izvukao još momaka. Ali nisam mogao pronaći ni svoj ležaj, ni svoju braću, ni svoje stvari. Ništa. Na mjestu gdje je bilo osam ležajeva ostao je prazan prostor."
Rusija tvrdi da su eksplozije uzrokovane HIMARS raketama koje su ispalile ukrajinske snage, ali Kancelarija UN-a za ljudska prava zaključila je da to nije tačno, navodeći: "Obrazac strukturalnog oštećenja bio je u skladu s projektilom koji je putovao iz pravca istok-zapad", drugim riječima, iz dubljeg dijela teritorije koju drže Rusi.
"Nedostatak odgovornosti za smrti i povrede u kaznenoj koloniji u Olenivki uklapa se u širi kontekst raširene i rutinske torture ukrajinskih ratnih zarobljenika", saopštile su Ujedinjene nacije 2024. godine, opisujući i "užasne uslove pritvora" za mnoge zarobljenike.
"Ruske vlasti su sistematski i široko primjenjivale torturu nad ukrajinskim ratnim zarobljenicima, uključujući seksualno nasilje i nehumane uslove", navodi se u izvještaju iste kancelarije UN-a za ljudska prava objavljenom u februaru, tri godine nakon početka invazije.
"Tortura je bila sveprisutna tokom ispitivanja, ali i kroz sve faze zarobljeništva", navela je Kancelarija.
Za Titovskog, najgori oblici zlostavljanja, koje bi mnogi opisali kao mučenje, uslijedili su kasnije.
Nakon Olenivke, on i ostali preživjeli eksplozije prebačeni su u zatvor u Taganrog, ruski grad blizu granice, gdje su, kako kaže, odmah dočekani brutalnim nasiljem.
Premlaćivali su nas, ako se to uopšte može nazvati premlaćivanjem
"Premlaćivali su nas, ako se to uopšte može nazvati premlaćivanjem", rekao je, sugerišući da riječ ne može u potpunosti obuhvatiti razmjere zlostavljanja. "Bilo je momaka od 20 godina, zdravi, snažni, ali čak su i oni gubili svijest od batina koje su dobijali."
Rusi su, kaže, bili posebno nasilni "ako bi vidjeli tetovaže, a pripadnici Azova ih imaju mnogo".
"Svaka ukrštena linija za njih je bila svastika. Mogao si im 300 puta objašnjavati da je to apstraktni simbol, ali za njih smo mi uvijek bili nacisti."
Brigada Azov
Brigada Azov, danas dio Nacionalne garde Ukrajine, osnovana je kao dobrovoljački bataljon iz desničarske milicije u maju 2014. godine, ubrzo nakon što je Rusija zauzela poluostrvo Krim i započela rat u istočnom ukrajinskom regionu poznatom kao Donbas.
Ruski zvaničnici često koriste porijeklo brigade Azov i njen cik-cak simbol kako bi podržali lažnu tvrdnju da Ukrajinom upravljaju ili da je pod dominacijom neonacista, što je jedna od glavnih narativa koje Kremlj koristi u pokušaju da opravda rat.
Titovski, koji je porijeklom iz ukrajinske Zaporiške oblasti, pridružio se vojsci 2014. godine, odlučan da brani svoju zemlju u trenutku kada je počela ruska ofanziva. Počeo je služiti u brigadi Azov u novembru 2021. godine.
Tokom tri mjeseca koja je proveo u zatvoru u Taganrogu, Titovski kaže da je bio podvrgnut trodnevnom ispitivanju "tokom kojeg su mi tukli noge."
"Zaista, cijela lijeva strana mi je bila toliko pretučena da je pocrnila. Jedna noge se čak zagnojila. Nisam mogao stati na nju jer se gnoj proširilo do zgloba", rekao je.
Potom je, kaže, prebačen na Krim "na amputaciju", ali mu noga ipak nije amputirana. Umjesto toga, liječen je antibioticima koji su zacijelili ranu.
Nakon toga, Titovski je poslan u zatvor dublje u Rusiji, u grad Kamišin, gdje su ga, kako kaže, pripadnici ruske Federalne službe bezbjednosti (FSB) mučili elektrošokovima.
"Bio je to novi pakao, jer su tamo jako voljeli elektrošokere", ispričao je za Radio Slobodna Evropa. "Bilo je to prvi put da sam se s tim susreo."
"Dva dana su me FSB-ovci ispitivali koristeći električnu struju", naveo je. "Stavili su mi vreću na glavu, vezali ruke iza leđa i bacili na pod… Dvojica su sjela na mene i uključili struju."
U zatvoru u Kamišinu, čuvari su koristili elektrošokove i druge metode, uključujući puštanje pasa na zatvorenike kako bi ih natjerali da priznaju ubistva civila u Mariupolju, ispričao je Titovski.
"Tukli su nas rukama, nogama, pendrecima i plastičnim cijevima za vodu", rekao je. "Kad mi je težina pala na 50 kilograma, govorili su: 'Zategni trbušne mišiće, sad ćemo te udariti'. A onda bi pitali: 'Kakav je bio udarac, dobar?'"
Normalna težina Titovskog je 70 kilograma. U zatvoru u Kamišinu, zatvorenicima su davali "150 grama kaše tri puta dnevno", rekao je. "Za odraslog čovjeka, to je jako malo."
Osim toga, bili su prisiljeni da jedu brzo, a ako neko ne bi završio obrok na vrijeme, svi bi bili kažnjeni smanjenim porcijama pri sljedećem obroku, ispričao je Titovski.
Zatvorenicima nisu davane čarape niti donji veš, a Titovski je koristio istu četkicu za zube gotovo dvije godine koliko je proveo u zatvoru.
"Davali bi nam jedan sapun na 16 ljudi. Toalet papira praktično nije bilo, kao ni četkica ili paste za zube."
Ovi užasni uslovi mijenjali su se samo kada bi u zatvor dolazila neka zvanična komisija ili, jednom prilikom, predstavnici Crvenog krista, ali čak i tada, zatvorenicima bi stvari samo pokazali, a u nekim slučajevima im nije bilo dozvoljeno da ih koriste, rekao je.
U septembru 2024. Titovski je ponovo premješten, ovoga puta u Belgorod, gdje su on i njegovi saborci bili iznenađeni pristojnim ponašanjem stražara i "savršeno bijelim čaršafima i peškirima" u ćelijama.
"Ujutro su nas izveli, a jedan [ruski] specijalac je rekao: 'Momci, idete kući. Pozdravite porodice'", ispričao je.
Ali Titovski je to već ranije čuo, pa je umjesto slobode bio vraćen u zatvor, zbog čega isprva nije povjerovao. Međutim, nada mu je porasla kada su ih ukrcali u civilni autobus koji ih je odvezao do ukrajinske granice.
Bio je petak, 13. septembar, i "kad smo izašli iz autobusa, vidjeli smo znak i počeli da se smijemo: Sat je pokazivao 13:13", prisjetio se Titovski.
"Kasnije sam rekao da, ako mi iko više kaže da je broj 13 nesretan ili da je petak 13. proklet datum, mogu mu s punim pravom pljunuti u lice", rekao je za Radio Slobodna Evropa.
"To je bio najsretniji datum i najsretniji dan u mom životu. Vratiti se u svoju domovinu... nemam riječi. To je nešto posebno."
